Sve o super filmu na jednom mestu
 
PrijemPortalKalendarGalerijaČesto Postavljana PitanjaTražiKorisničke grupeRegistruj sePristupi

Delite | 
 

 6.Strašne priče

Ići dole 
AutorPoruka
AnGel_Perroni
Admin
avatar

Broj poruka : 61
Datum upisa : 08.12.2009

PočaljiNaslov: 6.Strašne priče   Sre Dec 09, 2009 6:40 pm

Dok sam sjedila u svojoj sobi i pokušavala se
usredotočiti na treći čin Macbetha, zapravo sam osluškivala
svoj kamionet. Mislila sam da ću, čak i uz buku pljuska,
čuti riku motora. Ali kad sam otišla proviriti kroz zavjesu
– još jednom – odjednom se stvorio na svome mjestu.
Nisam se radovala petku, a on je više nego ispunio
moja anti-očekivanja. Naravno da je bilo komentara o
nesvjestici. Jessicu je pogotovo ta priča oduševljavala. Na
svu sreću, Mike ništa nije rekao, pa niko nije saznao za
Edwardov udio. Ipak, štošta me pitala o onom ručku.
“Onda, što je Edward Cullen jučer htio od tebe?”,
upitala me Jessica na trigonometriji.
“Ne znam”, iskreno sam joj odgovorila. “Uopće nije
prešao na stvar.”
“Izgledala si dosta ljutito”, pokušala me namamiti.
“Je li?” Zadržala sam prazan izraz lica.
“Znaš, nikad prije ga nisam vidjela da sjedi ni sa kim
osim sa svojima. Baš je to bilo čudno.”
“Čudno”, složila sam se. Kao da se rasrdila; nestrpljivo
je mahnula tamnim kovrčama – valjda se nadala da će
čuti neku sočnu priču vrijednu daljnjeg prepričavanja.
Najgori vid tog petka ležao je u tome što sam i dalje
gajila nadu, iako sam znala da neće doći. Kad sam ušla
u kantinu s Jessicom i Mikeom, nagonski sam pogledala
prema njegovom stolu, gdje su Rosalie, Alice i Jasper
sjedili i razgovarali prignutih glava. I nisam se mogla
othrvati mraku koji me obavio kad sam shvatila koliko
još moram čekati da ga opet vidim.
Za mojim uobičajenim stolom svi su bili prepuni
planova za sutradan. Mike je opet bio u svom elementu
i silno se uzdao u mjesnog meteorologa koji je sutra obećao
sunce. Morat ću to vidjeti da povjerujem. Ali danas
je bilo toplije – gotovo petnaest stupnjeva. Možda nam
izlet neće biti potpuna katastrofa.
Opazila sam nekoliko neprijaznih Laureninih pogleda
za vrijeme ručka. Nisu mi bili jasni sve dok svi skupa
nismo bili na izlazu. Hodala sam odmah iza nje, samo
na pedalj-dva od njezine uređene, srebrnoplave kose,
čega ona očito nije bila svjesna.
“…ne znam zašto Bella” – ime mi je izrekla podrugljivim
tonom – “jednostavno ubuduće ne sjedi s Cullenovima”,
čula sam kako prigovara Mikeu. Nisam dotad
zapazila kako neugodan, nazalan glas ima, a iznenadilo
me i koliko se pakosti sada čuje u njemu. Zaista se nismo
uopće dobro poznavale, svakako ne dovoljno da bih
joj bila mrska – ili sam bar tako mislila.
“Ona mi je prijateljica; sjedit će s nama”, odgovorio
joj je Mike šapatom, odano, ali i pomalo posjednički.
Pustila sam da Jess i Angela prođu pokraj mene. Ništa
više nisam htjela čuti.
Te večeri je za objedom Charlie bio sav oduševljen
zbog mog sutrašnjeg izleta u La Push. Mislim da je osjećao
krivnju zbog toga što me vikendom ostavljao samu
kod kuće, ali svoje je navike stvarao previše godina da bi
ih sad mogao prekinuti. Naravno da je znao imena sve
djece koja idu, kao i njihovih očeva i majki, a vjerojatno
i djedova i baka. Očito je s odobravanjem gledao na naše
druženje. Upitala sam se bi li odobrio i moj plan da se
s Edwardom Cullenom odvezem u Seattle. Jasno, nisam
mu namjeravala reći za to.
“Tata, znaš li neko mjesto po imenu Jarčeve stijene ili
tako nekako? Mislim da je južno od gore Rainier”, usput
sam ga upitala.
“Aha – zašto?”
Slegnula sam ramenima. “Neki su učenici pričali da
idu onamo na kampiranje.”
“To nije naročito dobro mjesto za kampiranje.” Zvučao
je iznenađeno. “Ima previše medvjeda. Ljudi većinom
odlaze onamo u sezoni lova.”
“O”, promrmljala sam. “Možda sam krivo čula ime.”
Namjeravala sam se naspavati, ali probudio me neuobičajen
sjaj. Otvorila sam oči i ugledala kako mi bistra
žuta svjetlost dopire kroz prozor. Nisam mogla vjerovati.
Skočila sam na prozor da pogledam, i, nego što, sunce je
sjalo. Nalazilo se na pogrešnom mjestu na nebu, preniskom,
a nije ni izgledalo onoliko blizu koliko bi trebalo
biti, ali to je definitivno bilo sunce. Oblaci su optakali
obzorje, ali u sredini se vidio velik prostor plavetnila.
Zadržala sam se na prozoru što sam dulje mogla, u strahu
da će plavetnilo opet nestati maknem li se.
Trgovina Newtonova olimpijska oprema nalazila se
odmah sjeverno od mjesta. Viđala sam je već, ali nikad
nisam onamo svratila – jer mi nisu naročito trebale potrepštine
za dulji boravak na otvorenome. Na parkiralištu
sam prepoznala Mikeov suburban i Tylerovu sentru.
Kad sam se zaustavila uz njihova vozila, vidjela sam i
grupicu pred suburbanom. Tu je bio Eric, uz još dva
dečka s kojima sam imala nastavu; bila sam prilično sigurna
da se zovu Ben i Conner. I Jess je bila s njima, s
Angelom i Lauren. Još tri djevojke stajale su uz njih,
uključujući jednu preko koje sam pala na tjelesnom u
petak. Kad sam izašla iz kamioneta, ta me mrko pogledala
i šapnula nešto Lauren. Lauren je zabacila kosu boje
kukuruzne svile i prezrivo me odmjerila.
Znači, bit će to jedan od takvih dana.
Barem je Mikeu bilo drago što me vidi.
“Došla si!”, doviknuo mi je oduševljeno. “A rekao
sam ti da će danas biti sunčano, zar ne?”
“Rekla sam ti da ću doći”, podsjetila sam ga.
“Samo još čekamo Leeja i Samanthu… osim ako ti
nisi pozvala još nekoga”, dodao je Mike.
“Nisam”, olako sam slagala, nadajući se da me neće
uloviti u laži. Ali također sam se usrdno nadala da će se
dogoditi neko čudo i da će se Edward pojaviti.
Mike je bio vidno zadovoljan.
“Hoćeš se voziti u mom autu? Možeš u njemu, ili u
minikombiju Leejeve mame.”
“Svakako.”
Blaženo se osmjehnuo. Bilo je tako lako usrećiti Mikea.“
Možeš sjesti pokraj mene”, obećao mi je. Prikrila
sam ojađenost. Nije bilo jednako lako usrećiti Mikea i
Jessicu u isti mah. Vidjela sam kako nas Jessica upravo
strijelja pogledima.
Ipak, brojno stanje išlo je meni u prilog. Lee je sa
sobom doveo još dvoje ljudi, pa je svako sjedalo odjednom
postalo potrebno. Uspjela sam utisnuti Jess između
Mikea i mene na prednje sjedalo suburbana. Mike je
to mogao malo uljudnije podnijeti, ali barem se Jessici
raspoloženje vidno popravilo.
Od Forksa do La Pusha bilo je samo dvadeset pet
kilometara. Cestu su najvećim dijelom puta okruživale
prekrasne guste šume, a široka rijeka Quillayute dvaput
se provila pod njim. Bilo mi je drago što imam mjesto
s pogledom. Spustili smo prozore – u suburbanu je bilo
pomalo klaustrofobično s devet putnika – i nastojala
sam upiti što više sunca mogu.
Već sam puno puta bila na plažama oko La Pusha za
vrijeme ljetovanja u Forksu s Charliejem, pa sam poznavala
kilometar i pol dugački polumjesec Prve plaže.
Svejedno mi je oduzeo dah. Voda je čak i na suncu bila
tamnosiva, s bijelim krestama što se valjaju prema sivoj,
kamenitoj obali. Iz čeličnih voda pristaništa u strmim su
se liticama otoci uzdizali do neravnih vrhova, okrunjeni
škrtim, velebnim jelama. Na plaži je postojao tek uzak
rub pravoga pijeska uz rub vode, nad kojim su se prostirali
milijuni krupnih, glatkih kamenova koji su izdaleka
izgledali ujednačeno sivkasto, ali izbliza su se odlikovali
nijansama svake boje koju kamen može imati: terakote,
morskozelene, lavande, modrosive, mutnozlatne. Plimna
crta bila je posuta golemim naplavljenim deblima,
izblijedjelima do bjeline kosti u slanoj vodi, gdjegdje nabacanima
na gomile uz rubove prvih šumaraka, a gdjegdje
osamljenima tik izvan dometa valova.
Oštar je vjetar puhao s pučine, prohladan i slan. Pelikani
su plutali na uzbibanome moru, dok su nad njima
letjeli galebovi i jedan usamljeni orao. Oblaci su i dalje
kružili nebom, prijeteći udarom svakog časa, ali sunce je
zasad još hrabro sjalo u svojoj aureoli plavetnila.
Oprezno smo se spustili do plaže. Mike nas je odveo
do obruča naplavljenih debala koja su očito već služila
izletnicima poput nas. Kružno ložište već je bilo postavljeno,
puno crnoga pepela. Eric i onaj dečko koji se
valjda zvao Ben skupili su odlomljene grane naplavina
sa suhljih mjesta uz rub šume i uskoro ih složili u oblik
šatora na starome mjestu za vatru.
“Jesi li ikada vidjela vatru od naplavljenog drveta?”,
upitao me Mike. Sjedila sam na jednoj od klupa koštane
boje; druge su se cure skupile u grozdove oko mene i
počele uzbuđeno tračati. Mike je kleknuo uz vatru i pripalio
jedan tanji štapić upaljačem za cigarete.
“Ne”, rekla sam mu kad je oprezno prinio zapaljenu
treščicu šatoru.
“Onda će ti se ovo svidjeti – pazi boje.” Pripalio je još
jednu grančicu i položio je pokraj prve. Plamenovi su
stali brzo lizati suho drvo.
“Plavo je”, iznenađeno sam rekla.
“To je od soli. Lijepo je, zar ne?” Zapalio je još jedno
drvce i stavio ga na mjesto koje vatra nije zahvatila, a
onda sjeo do mene. Na svu sreću, Jess mu je bila sa suprotne
strane. Obratila mu se, pa se posvetio njoj. Gledala
sam kako čudni plavi i zeleni plamenovi pucketaju
u nebo.
Nakon pola sata ćaskanja, neki su dečki htjeli prošetati
do obližnjih plimnih jezeraca. Bila sam u nedoumici.
S jedne strane, obožavala sam plimna jezerca.
Opčinjavala su me još od djetinjstva; spadala su među
rijetke stvari kojima sam se uopće radovala pri dolasku u
Forks. S druge strane, također sam često padala u njih.
To nije naročito bitno kad ti je sedam godina i s tatom
si. Prisjetila sam se Edwardovog zahtjeva – da ne padnem
u okean.
Lauren je bila ta koja je donijela odluku umjesto
mene. Nije joj se šetalo, a nedvojbeno je nosila i krivu
obuću za to. I većina ostalih cura, izuzev Angele i Jessice,
odlučila je ostati na plaži. Pričekala sam da Tyler i Eric
jasno kažu da će ostati s njima prije nego što sam potiho
ustala i pridružila se pobornicima šetnje. Mike mi je
uputio širok osmijeh kad je vidio da idem.
Šetnja nije bila naročito duga, premda mi je bilo
mrsko izgubiti pogled na nebo u šumi. Zelena svjetlost
šume čudnovato je odudarala od adolescentskih zezancija,
odviše mrkla i prijeteća da bi bila u suglasnosti s
vedrim prepucavanjima oko mene. Morala sam pri svakom
koraku vrlo pomno paziti na korijenje odozdo i
granje odozgor, pa sam uskoro zaostala. Naposljetku
sam izbila iz smaragdnog zabrana šume i opet pronašla
kamenitu obalu. Bila je oseka, pa je pokraj nas plimna
rječica istjecala u more. Duž njenih šljunčanih obala,
plitka jezerca koja se nikad posve nisu praznila vrvjela
su životom.
Vrlo sam pomno pazila da se ne nagnem previše nad
te okeanske barice. Ostali se nisu plašili, pa su preskakivali
kamenove i opasno naskakivali na rubove. Našla sam
vrlo stabilan kamen na rubu jednog od najvećih jezeraca
i oprezno sjela na njega, opčarana prirodnim akvarijem
poda mnom. Buketi anemona žarkih boja neprekidno
su se njihali u nevidljivoj struji, izvijene puževe kućice
vrzmale su se po rubovima prikrivajući rakove u sebi,
zvjezdače su nepomično nalijegale na kamenje, a i jedne
na druge, dok je jedna crna jeguljica s bijelim trkaćim
prugama vijugala kroz jarkozelenu travuljinu, čekajući
da se more vrati. Posve sam se uživjela, izuzev što sam se
jednim djelićem svijesti pitala što li Edward sada radi, i
zamišljala što bi mi sve govorio da je sada sa mnom.
Dečki su napokon ogladnjeli, a ja sam ukočeno ustala
i otišla natrag za njima. Pokušala sam ovaj put bolje
držati korak s njima kroz šumu, pa sam, jasno, nekoliko
puta pala. Malo sam ogrebala dlanove, a koljena na
trapericama dobila su mi zelene mrlje, ali moglo je biti
i gore.
Kad smo se vratili na Prvu plažu, grupa koju smo
ostavili za sobom umnožila se. Kad smo se približili,
ugledali smo sjajnu, ravnu crnu kosu i bakrenastu kožu
novopridošlica, tinejdžera iz rezervata koji su se došli
družiti. Već se dijelila hrana, pa su dečki požurili uzeti
svoj dio, dok nas je Eric predstavljao kako je ko ulazio
u obruč naplavina. Angela i ja stigle smo zadnje, a kad
je Eric rekao kako se zovemo, opazila sam da me sa zanimanjem
pogledao jedan mlađi dječak koji je sjedio na
kamenju blizu vatre. Sjela sam pokraj Angele, a Mike
nam je donio sendviče i niz sokova da možemo izabrati,
dok je dečko koji se činio najstariji navodio imena sedmero
svojih drugova. Uspjela sam zapamtiti samo to da
se jedna djevojka također zove Jessica, a da je dječaku
koji me zapazio ime Jacob.
Bilo mi je ugodno sjediti uz Angelu; uz nju se lako
moglo opustiti – nije imala potrebu da svaku šutnju
ispuni brbljanjem. Pustila me da na miru razmišljam
dok smo jeli. A ja sam razmišljala o tome kako vrijeme
neravnomjerno protječe u Forksu, kako katkad hita u
vihoru dok pojedini prizori iskaču jasnije od drugih. A
onda, pak, u drugim prilikama svaka sekunda postaje
bitna i usijeca mi se u svijest. Znala sam tačno što je
razlog te različitosti, a to me uznemirilo.
Za vrijeme ručka oblaci su se stali nadvijati, šunjajući
se plavim nebom, načas pretrčavajući preko sunca, bacajući
duge sjene preko plaže i zacrnjujući valove. Kad su
pojeli do kraja, ljudi su se počeli razilaziti po dvoje-troje.
Neki su prošetali do ruba valova, nastojeći skakutati
od kamena do kamena preko uzburkane površine vode.
Drugi su okupljali drugu ekspediciju na plimna jezerca.
Mike je – u pratnji Jessice – krenuo do jedinog dućana
u selu. Neki su mjesni klinci krenuli s njima; drugi su
se pridružili šetnji. Kad su se svi raštrkali, ostala sam
sama na svome naplavljenom deblu, dok su se Lauren
i Tyler bavili CD plejerom koji se neko sjetio ponijeti,
a tri tinejdžera iz rezervata sjedili su po obodu kruga,
uključujući dječaka po imenu Jacob i onog najstarijeg
koji im je služio kao glasnogovornik.
Nekoliko minuta nakon što je Angela otišla s ekspedicijom,
Jacob se došetao i sjeo na njezino mjesto pokraj
mene. Izgledao je kao da mu je četrnaest, možda petnaest
godina, a imao je dugu, sjajnocrnu kosu stegnutu
gumicom na zatiljku. Koža mu je bila prekrasna, svilenkasta
i crvenkastosmeđa; imao je tamne oči, usađene
duboko iznad visokih, ravnih jagodica. Oko brade mu
se još naslućivala dječja zaobljenost. U cjelini, lice mu
je bilo vrlo lijepo. Međutim, moje pozitivno mišljenje o
njegovu izgledu narušile su prve riječi koje je prozborio.
“Ti si Isabella Swan, zar ne?”
Bilo mi je kao da iz početka prolazim prvi dan škole.
“Bella”, uzdahnula sam.
“Ja sam Jacob Black.” Prijateljski mi je pružio ruku.
“Ti si kupila kamionet moga tate.”
“A, da”, rekla sam s olakšanjem i stisnula mu glatku
ruku. “Ti si Billyjev sin. Vjerojatno bih te se trebala sjećati.”
“Ne, ja sam najmlađi u obitelji – zacijelo se sjećaš
mojih starijih sestara.”
“Rachel i Rebecce”, odjednom sam se prisjetila.
Charlie i Billy često su nas stavljali skupa za vrijeme mojih
posjeta, da se imamo čime baviti dok oni pecaju. Sve
smo bile odviše stidljive da se naročito sprijateljimo. Jasno,
ja sam priredila toliko ispada da su izleti na pecanje
prestali kad mi je bilo jedanaest godina.
“Jesu li tu?” Pogledala sam djevojke na rubu okeana,
pitajući se bih li ih danas prepoznala.
“Ne.” Jacob je odmahnuo glavom. “Rachel je dobila
stipendiju na sveučilištu Washington State, a Rebecca se
udala za surfera sa Samoe – sada živi na Havajima.”
“Udala se. Čovječe.” Zaprepastila sam se. Blizanke su
bile tek nešto više od godinu dana starije od mene.
“Onda, kako ti se sviđa kamionet?”, upitao me.
“Obožavam ga. Super vozi.”
“Aha, ali strašno je spor”, nasmijao se. “Tako mi je
laknulo kad ga je Charlie kupio. Tata mi nije htio dati
da počnem sastavljati novi auto kad već imamo posve
savršeno vozilo.”
“Nije baš tako strašno spor”, usprotivila sam se.
“Jesi li probala prijeći stotku?”
“Ne”, priznala sam.
“Dobro. Nemoj.” Zločesto se osmjehnuo.
Nisam se mogla spriječiti da se i sama jednako ne
osmjehnem. “Sjajan je u sudarima”, izjavila sam u obranu
svoga kamioneta.
“Mislim da ni tenk ne bi mogao srediti to staro čudovište”,
složio se i opet nasmijao.
“Znači, sastavljaš aute?”, upitala sam ga zadivljeno.
“Kad imamo vremena, a i dijelova. Ne znaš slučajno
gdje bih se mogao dočepati glavnoga cilindra za Volkswagen
Golf iz 1986?”, dodao je u šali. Imao je ugodan,
hrapav glas.
“Žao mi je”, nasmijala sam se, “nisam vidjela nijedan
u zadnje vrijeme, ali imat ću to na umu.” Kao da samuopće znala o čemu se radi.
Bilo je vrlo jednostavno razgovarati s njim.
Zabljesnuo me širokim osmijehom, pogledavši me
zahvalno na način koji sam već polako prepoznavala.
Nisam bila jedina koja je to primijetila.
“Poznaješ Bellu, Jacobe?”, upitala ga je Lauren – drskim
tonom, valjda – s druge strane vatre.
“Moglo bi se reći da se znamo od rođenja”, nasmijao
se i opet mi se osmjehnuo.
“Krasno.” Nije zvučala kao da joj je to iole krasno, a
blijede, riblje oči su joj se suzile.
“Bella”, opet mi je dobacila, pomno mi promatrajući
lice, “baš kažem Tyleru da je šteta što niko od Cullenovih
nije danas mogao doći ovamo. Zar ih se niko nije
sjetio pozvati?” Izraz žaljenja bio joj je neuvjerljiv.
“Misliš na obitelj doktora Carlislea Cullena?”, upitao
ju je onaj visoki, stariji dečko prije nego što sam stigla
odgovoriti, poprilično rasrdivši Lauren. Zapravo je prije
bio muškarac nego dečko, a glas mu je bio vrlo dubok.
“Da, poznaješ ih?”, upitala ga je svisoka, okrenuvši se
napola prema njemu.
“Cullenovi ne dolaze ovamo”, rekao je tonom koji je
zatvorio temu, zanemarivši njeno pitanje.
Tyler joj je pokazao jedan CD i upitao je što misli o
njemu. Uspio joj je tako privući pažnju.
Zagledala sam se zaprepašteno u dečka s dubokim
glasom, ali on je gledao u stranu, prema tamnoj šumi za
nas. Rekao je da Cullenovi ne dolaze ovamo, ali u glasu
mu se čulo nešto više od toga – da im to nije dopušteno;
da im je zabranjeno. Svojim je držanjem na mene
ostavio čudan dojam, koji sam bezuspješno pokušala
zanemariti.
Jacob me prenuo iz meditacije. “Onda, je li ti Forks
već počeo ići na jetra?”
“O, to je blago rečeno.” Iskreveljila sam se. On mi se
široko osmjehuo s razumijevanjem.
I dalje sam mozgala o toj šturoj opasci o Cullenovima,
a onda sam iznenada dobila nadahnuće. Plan mi je bio
glup, ali ništa bolje nije mi padalo na pamet. Nadala sam
se da mladi Jacob još nema iskustva s curama, pa neće
prozrijeti moje jamačno jadne pokušaje upucavanja.
“Bi li se prošetao do plaže sa mnom?”, upitala sam
ga, pokušavši oponašati način na koji me Edward znao
gledati ispod oka kroz trepavice. Teško da sam mogla
polučiti iole sličan učinak, naravno, ali Jacob je svejedno
sasvim spremno skočio na noge.
Dok smo preko raznobojnog kamenja išli na sjever
prema morskome bedemu od naplavljenih debala, oblaci
su napokon stisnuli redove na nebu, te se more zatamnilo,
a temperatura je pala. Zarila sam ruke duboko u
džepove vjetrovke.
“Koliko ti je onda godina, šesnaest?”, upitala sam ga,
dajući sve od sebe da ne izgledam kao kreten dok sam
napadno treptala onako kako sam vidjela da djevojke
rade na televiziji.
“Upravo sam napunio petnaest”, priznao mi je polaskano.
“Zbilja?” Lice mi se ispunilo hinjenim iznenađenjem.
“Bila sam uvjerena da si stariji.”
“Visok sam za svoje godine”, objasnio mi je.
“Često dolaziš u Forks?”, upitala sam ga usrdno, kao
da se nadam potvrdnom odgovoru. Sama sam sebi zvučala
kao idiot. Uplašila sam se da će se zgađeno okomiti
na mene i optužiti me za prevaru, ali izgleda da mu je to
i dalje laskalo.
“Ne naročito”, priznao je namrštivši se. “Ali kad dovršim
auto moći ću ići onamo kad god budem htio –
nakon što dobijem vozačku”, dopunio se.
“Ko je onaj drugi dečko s kojim je Lauren razgovarala?
Izgleda mi malo prestaro da se druži s nama.” Namjerno
sam se ubrojila među madež, da Jacobu bude
jasno da mi je on draži.
“To je Sam – njemu je devetnaest godina”, obavijestio me.
“Što je on to rekao za doktorovu obitelj?”, nedužno
sam ga upitala.
“Za Cullenove? O, oni ne bi smjeli dolaziti u rezervat.”
Pogledao je u daljinu, prema Jamesovom otoku,
dok mi je potvrđivao ono što mi se učinilo da sam čula
u Samovu glasu.
“Zašto ne?”
Bacio je pogled prema meni i ugrizao se za usnu.
“Ups, ne bih ti smio kazati ništa o tome.”
“O, neću nikome reći, samo me zanima.” Pokušala
sam mu uputiti zavodnički osmijeh, pitajući se ne pretjerujem
li.
Samo, uzvratio mi je osmijehom, izgledajući zavedeno.
Zatim je podigao obrvu i progovorio još hrapavijim
glasom nego prije.
“Voliš strašne priče?”, upitao me zlokobno.
“Obožavam ih”, oduševljeno sam mu rekla, dajući sve
od sebe da izgledam zamamno.
Jacob je prošetao do obližnjeg naplavljenog stabla
kojemu je korijenje stršalo u zrak poput istanjenih nogu
golema blijeda pauka. Lagano je sjeo na jedan zavojiti
korijen, dok sam ja sjela pod njega na deblo. Zagledao
se u kamenje pod sobom dok mu je smiješak titrao na
rubovima širokih usana. Vidjela sam da će se potruditi
da ovo zvuči dobro. Dala sam sve od sebe da mi se živa
zainteresiranost koju sam osjećala ne vidi u očima.
“Znaš li ijednu našu staru priču o tome odakle smo
potekli – Quileuti, hoću reći?”, otpočeo je.
“Ne baš”, priznala sam.
“Pa, postoji niz legendi, za neke se čak tvrdi da potječu
iz doba Potopa – Quileuti iz starine navodno su zavezali
kanue za vrhove najvišeg drveća na planini i tako
preživjeli, poput Noe i njegove Arke.” Osmijehom mi
je pokazao kako malo drži do tih predanja. “Druga pak
legenda tvrdi da smo potekli od vukova – i da su nam
vukovi još uvijek braća. Plemenski zakon brani da ih se
ubija.
A tu su onda i priče o hladnima.” Glas mu je postao
malo dublji.
“O hladnima?”, upitala sam ga, ne hineći više radoznalost.
“Da. Ima priča o hladnima starih poput legendi o
vukovima, a nekih i mnogo skorijih. Prema legendi, moj
vlastiti pradjed poznavao je nekolicinu. Upravo je on
sklopio pogodbu kojom im je zabranjen pristup na našu
zemlju.” Zakolutao je očima.
“Tvoj pradjed?”, potaknula sam ga.
“Bio je plemenski starješina, kao i moj otac. Znaš,
hladni su prirodni neprijatelji vuka – pa, ne baš vuka,
već vukova koji mogu postati ljudi, poput naših predaka.
Vukodlaka, što bi ti rekla.”
“Vukodlaci imaju neprijatelje?”
“Samo jedne.”
Usrdno sam se zagledala u njega, nadajući se da ću
zadivljenošću prikriti nestrpljenje.
“Prema tome”, nastavio je Jacob, “hladni su naši praiskonski
neprijatelji. Ali taj čopor koji je došao na naš
teritorij u vrijeme moga pradjeda bio je drugačiji. Nisu
lovili kao ostali iz njihova roda – navodno nisu bili opasni
po pleme. Pa je moj pradjed sklopio primirje s njima.
Dokle god oni ne budu zalazili na našu zemlju, mi ih
nećemo odati bljedolikima.” Namignuo mi je.
“Ako nisu bili opasni, zašto onda…?” Pokušala sam
shvatiti o čemu se radi, upinjući se da mu ne pokažem
kako ozbiljno doživljavam njegovu sablasnu priču.
“Uvijek postoji opasnost po ljude dok su kraj hladnih,
čak i kad su civilizirani kao taj klan. Nikad se ne zna
kad će ih glad nadjačati.” Namjerno je unio jak prizvuk
prijetnje u svoj glas.
“Kako to misliš, ‘civilizirani’?”
“Tvrdili su da ne love ljude. Navodno su nekako mogli
umjesto toga loviti životinje.”
Pokušala sam zvučati nehajno. “I kakve to onda veze
ima s Cullenovima? Jesu li oni slični tim hladnima koje
je susreo tvoj pradjed?”
“Ne.” Napravio je dramsku stanku. “To su isti ti hladni.”
Izraz mog lica zacijelo mu je izgledao kao strah potaknut
njegovom pričom. Zadovoljno se osmjehnuo i
nastavio.
“Sad ih je više, imaju novu ženku i novog mužjaka,
ali ostali su jedni te isti. U vrijeme moga pradjeda već
im se znao vođa, Carlisle. Došao je i otišao odavde prije
nego što je tvoj narod uopće stigao ovamo.” Opirao se
smiješku.
“I što su onda oni?”, napokon sam ga upitala. “Što
su hladni?”
Mračno se osmjehnuo.
“Krvopije”, odgovorio mi je jezovitim glasom. “Tvoj
narod ih zove vampirima.”
Zagledala sam se u uzburkane valove nakon tog odgovora,
ne znajući što mi se vidi na licu.
“Naježila si se”, oduševljeno se nasmijao.
“Vješto pričaš priče”, pohvalila sam ga, ne odmičući
pogled s valova.
“Samo, ta je baš ono suluda, je l’ tako? Nije ni čudo
da nam tata ne da da je ikome pričamo.”
Nisam još mogla dovoljno ovladati licem da ga pogledam.
“Ne brini, neću te odati.”
“Čini mi se da sam upravo prekršio pogodbu”, nasmijao
se.
“Odnijet ću to u grob sa sobom”, obećala sam mu, a
zatim se naježila.
“Znaš, ozbiljno, nemoj ništa reći Charlieju. Prilično
se naljutio na moga tatu kad je čuo da neki od nas više
ne idu u bolnicu otkako se doktor Cullen zaposlio u
njoj.”
“Neću, naravno da neću.”
“Onda, je l’ nas sada smatraš hrpom praznovjernih
domorodaca?”, upitao me zafrkantskim tonom, ali s
tračkom zabrinutosti. Još nisam odmaknula pogled od
okeana.
Okrenula sam se prema njemu i nasmiješila mu se
najnormalnije što sam mogla.
“Ne. Ali mislim da jako vješto pričaš strašne priče.
Još sam naježena, vidi.” Digla sam ruku.
“Kul.” Osmjehnuo se.
A onda nas je zvuk struganja kamenja na plaži upozorio
da neko stiže. U isti smo mah podigli glave i ugledali
Mikea i Jessicu na pedesetak metara, kako hodaju
prema nama.
“Tu li si, Bella”, doviknuo mi je Mike s olakšanjem,
mašući rukom iznad glave.
“To ti je dečko?”, upitao me Jacob, upozoren tračkom
ljubomore u Mikeovu glasu. Iznenadilo me što je
to tako očito.
“Ne, definitivno nije”, prošaptala sam. Bila sam silno
zahvalna Jacobu i htjela sam ga usrećiti što više mogu.
Namignula sam mu, oprezno se pritom okrenuvši od
Mikea. Nasmiješio mi se, ushićen mojim nevještim očijukanjem.
“Tako da kad dobijem vozačku…”, započeo je.
“Dođi do mene u Forks. Možemo koji put izaći van.”
Bilo mi je krivo kad sam to rekla, jer sam znala da sam
ga iskoristila. Ali Jacob mi je doista bio drag. Znala sam
da bi mi lako mogao biti prijatelj.
Mike je sada stigao do nas, s Jessicom nekoliko koraka
iza sebe. Opazila sam kako mjerka Jacoba pogledom,
zadovoljan zbog njegove očite nedoraslosti.
“Gdje si bila?”, upitao me, premda mu je odgovor
bio pred nosom.
“Jacob mi je upravo pričao neke mjesne priče”, objasnila
sam. “Bilo je zbilja zanimljivo.”
Toplo sam se osmjehnula Jacobu, a on mi je uzvratio
širokim osmijehom.
“Pa”, zastao je Mike, iznova pomno procjenjujući situaciju
nakon što je vidio kako smo se zbližili. “Mi se
spremamo natrag – izgleda da će uskoro kiša.”
Svi smo podigli pogled prema natmurenom nebu.
Zbilja je izgledalo kao da se sprema kiša.
“U redu.” Skočila sam na noge. “Stižem.”
“Drago mi je što smo se opet vidjeli”, rekao mi je
Jacob, a bilo mi je jasno da time malo i zadirkuje Mikea.
“I meni je stvarno drago. Kad Charlie idući put ode
do Billyja, doći ću i ja”, obećala sam mu.
Osmijeh mu se raširio od uha do uha. “To bi baš bilo
kul.”
“I hvala ti”, iskreno sam dodala.
Podigla sam kapuljaču dok smo koračali preko kamenja
prema parkiralištu. Počinjale su padati prve kapi,
stvarajući crne mrlje na stijenama. Kad smo stigli do Suburbana,
ostali su već tovarili stvari natrag u auto. Uvukla
sam se na stražnje sjedalo uz Angelu i Tylera, izjavivši
da sam već iskoristila svoje pravo da sjedim sprijeda. Angela
je samo zurila kroz prozor u sve bližu oluju, a Lauren
se okrenula unatraške na srednjem sjedalu kako bi
joj se Tyler mogao sasvim posvetiti, tako da sam mogla
jednostavno nasloniti glavu na sjedalo, zažmiriti i dati
sve od sebe da ne razmišljam.
Nazad na vrh Ići dole
 
6.Strašne priče
Nazad na vrh 
Strana 1 od 1

Dozvole ovog foruma:Ne možete odgovarati na teme u ovom forumu
Twilight-Sumrak :: ~*Knjige-Boks~* :: Twilight (Sumrak)-
Skoči na: