Sve o super filmu na jednom mestu
 
PrijemPortalKalendarGalerijaČesto Postavljana PitanjaTražiKorisničke grupeRegistruj sePristupi

Delite | 
 

 14. Um caruje....

Ići dole 
AutorPoruka
AnGel_Perroni
Admin
avatar

Broj poruka : 61
Datum upisa : 08.12.2009

PočaljiNaslov: 14. Um caruje....   Sre Dec 09, 2009 6:24 pm

Znao je dobro voziti kad mu brzina nije prelazila
razumne okvire, morala sam priznati. Kao i toliko drugih
stvari, kao da je to izvodio bez imalo napora. Jedva
da je gledao cestu, a gume se ipak nikad nisu ni centimetra
odvajale od sredine kolnika. Vozio je jednom rukom,
držeći moju šaku na sjedalu. Katkad bi se zagledao u
sunce na zalasku, katkad bi bacio pogled prema meni –
mome licu, kosi što mi vijori kroz otvoreni prozor, dok
su nam ruke isprepletene.
Našao je postaju sa starim stvarima na radiju i uglas
zapjevao neku pjesmu koju nikad prije nisam čula. Znao
joj je svaki stih.
“Voliš glazbu iz pedesetih?”, upitala sam ga.
“Glazba je bila dobra u pedesetima. Mnogo bolja
nego u šezdesetima, ili u sedamdesetima, uh!” Stresao
se. “Osamdesete su bile podnošljive.”
275
“Hoćeš li mi ikad reći koliko ti je godina?”, upitala
sam ga oprezno, da mu ne pokvarim raspoloženje.
“Zar je to tako bitno?” Osmijeh mu je, na moje olakšanje,
ostao jednako vedar.
“Ne, ali ipak me zanima…” Iscerila sam se. “Nikad
ne mogu zaspati zbog neriješenih tajni.”
“Pitam se hoće li te to pogoditi”, zamišljeno je rekao.
Zagledao se u sunce; minute su tekle.
“Provjeri”, naposljetku sam kazala.
Uzdahnuo je i zatim me pogledao u oči, na neko vrijeme
naizgled posve zanemarivši cestu. Ma što da je u
njima vidio, zacijelo ga je ohrabrilo. Pogledao je u sunce
– svjetlost kugle na smiraju zatreperila mu je na koži u
iskricama boje rubina – i progovorio.
“Rođen sam u Chicagu 1901. godine.” Zastao je i načas
me pogledao iz kuta očiju. Pazila sam da ne izgledam
iznenađeno, ne bih li čula ostatak. Blago se osmjehnuo
i nastavio. “Carlisle me našao u bolnici u ljeto 1918.
Bilo mi je sedamnaest godina i umirao sam od španjolske
gripe.”
Čuo je moj oštri udah, iako je mojim ušima bio jedva
čujan. Opet me odozgo pogledao u oči.
“Ne sjećam se toga dobro – bilo je to vrlo davno, a
ljudske uspomene blijede.” Nakratko se izgubio u mislima,
a onda je nastavio. “Sjećam se, zapravo, kakav je
osjećaj bio kad me Carlisle spasio. Nije to nešto jednostavno,
nešto što bi se moglo zaboraviti.”
“Tvoji roditelji?”
“Već su bili mrtvi od zaraze. Bio sam posve sam. Zato
me i izabrao. U cijelome onom kaosu epidemije nije bilo
vjerojatnosti da iko uopće primijeti da me nema.”
“Kako te on to… spasio?”
276 Prošlo je nekoliko sekundi prije nego što mi je odgovorio.
Činilo mi se da pažljivo bira riječi.
“Nije bilo lako. Ne raspolažu mnogi od nas suzdržanošću
koja je za to nužna. Ali Carlisle je oduvijek bio
najhumaniji, najsuosjećajniji među nama… Mislim da
mu u cjelokupnom trajanju povijesti nema ravna.” Zastao
je. “Za mene je to tek bilo vrlo, vrlo bolno.”
Prema načinu na koji je stisnuo usne vidjela sam da
ne želi reći ništa više o tome. Suspregnula sam znatiželju,
premda mi nipošto nije jenjala. Kojekakve sam stvari
morala složiti u glavi što se dotične teme tiče, stvari koje
su mi tek počinjale padati na pamet. Nisam sumnjala da
je njegov oštri um već shvatio svaki vid tog pitanja koji
je meni promaknuo.
Blagim mi je glasom prekinuo misli. “Postupio je
tako iz usamljenosti. Obično to bude razlog za takav izbor.
Bio sam prvi član Carlisleove obitelji, iako je ubrzo
potom našao Esme. Pala je s litice. Dopremili su je ravno
u bolničku mrtvačnicu, premda joj je srce nekako još
kucalo.”
“Onda znači da moraš biti na samrti da bi postao…”
Nikad nismo rekli tu riječ, a meni sad nikako nije mogla
izaći kroz usta.
“Ne, tako je samo kod Carlislea. On to nikad ne bi
učinio nekome ko ima izbora.” Kad god bi spomenuo
poočima, u glasu mu se čulo duboko poštovanje. “Samo,
kaže da je lakše”, nastavio je, “ako je krv slaba.” Pogledao
je sad već mračnu cestu, i osjetila sam da se tema opet
zatvara.
“A Emmett i Rosalie?”
“Carlisle je zatim doveo Rosalie u našu obitelj. Tek
sam mnogo kasnije shvatio da se nadao kako će ona
277
meni biti ono što je Esme njemu – uz mene je pazio
kako razmišlja.” Zakolutao je očima. “Ali nikad mi nije
bila više od sestre. Već dvije godine iza toga ona je našla
Emmetta. Bila je u lovu – u to vrijeme bili smo u Apalačkom
gorju – i zatekla medvjeda koji samo što ga nije
bio dokrajčio. Odnijela ga je natrag Carlisleu, prešavši
pritom više od sto pedeset kilometara, jer se bojala
da sama neće moći izvesti postupak. Tek sad počinjem
pretpostavljati kako joj je to putovanje moralo biti teško.”
Bacio je značajan pogled prema meni i podigao naše
ruke, i dalje isprepletene, da bi mogao nadlanicom pomilovati
moj obraz.
“Ali uspjela je”, potaknula sam ga, odmaknuvši pogled
od nesnosne ljepote njegovih očiju.
“Da”, promrmljao je. “Vidjela mu je nešto u licu što
joj je dalo potrebnu snagu. I sve otad su skupa. Katkad
žive zasebno, kao bračni par. Ali što se mlađi gradimo da
smo, to duže možemo ostati u nekom dotičnom mjestu.
Forks nam je izgledao savršeno, pa smo se svi upisali u
srednju školu.” Nasmijao se. “Valjda ćemo za koju godinu
opet morati na njihovo vjenčanje.”
“Alice i Jasper?”
“Alice i Jasper su dva vrlo rijetka stvorenja. Oboje
su stekli savjest, kako mi to nazivamo, bez uputa izvana.
Jasper je pripadao drugoj… obitelji, vrlo drugačijoj
obitelji. Pao je u depresiju i samostalno odlutao od njih.
Alice ga je našla. Kao i ja, ona se odlikuje nekim sposobnostima
što nadilaze uobičajene mogućnosti naše vrste.”
“Zbilja?” Opčinjeno sam mu upala u riječ. “Ali rekao
si da ti jedini čuješ tuđe misli.”
“To je tačno. Ona zna druge stvari. Ona vidi stvari –
ono što bi se moglo dogoditi, ono što se sprema. Ali to
278 je vrlo subjektivno. Budućnost nije uklesana u kamenu.
Stvari se mijenjaju.”
Čeljust mu se stisnula kad je to rekao, a onda me
pogledao tako letimično da nisam bila sigurna nije li mi
se to samo učinilo.
“Kakve to stvari ona vidi?”
“Vidjela je Jaspera i znala da je on traži prije nego što
je to sâm shvatio. Vidjela je Carlislea i našu obitelj, pa su
nas zajedno došli potražiti. Najosjetljivija je na neljudska
bića. Uvijek vidi, primjerice, kad nam se primiče druga
skupina naše vrste. I opasnost koju može predstavljati.”
“Ima li mnogo drugih… vaše vrste?” Iznenadila sam
se. Koliko njih uopće može neopaženo hodati među
nama?
“Ne, nema ih mnogo. Ali većina se ne želi skrasiti na
jednom mjestu. Samo oni poput nas, koji su odustali od
lova na vas ljude” – bacio je lukav pogled prema meni
– “mogu živjeti u ljudskome okružju iole dulje vrijeme.
Pronašli smo samo još jednu obitelj poput naše, u jednom
malom selu na Aljasci. Neko smo vrijeme živjeli skupa, ali
bilo nas je toliko da smo postali odviše upadljivi. Oni od
nas koji žive… drugačije, obično se drže na okupu.”
“A ostali?”
“Mahom su nomadi. Svi tako živimo, s vremena na
vrijeme. Postane naporno, kao i sve ostalo. Ali tu i tamo
naiđemo na ostale, jer je većini najdraže živjeti na sjeveru.”
“Zbog čega?”
Sad smo bili parkirani pred mojom kućom, a on je
ugasio kamionet. Bilo je vrlo tiho i tamno; nije bilo mjesečine.
Na trijemu nije gorjelo svjetlo, pa sam znala da
mi otac još nije kod kuće.
279
“Zar nisi ništa vidjela danas popodne?”, podsmjehnuo
se. “Misliš da bih mogao hodati ulicom na dnevnom
svjetlu a da ne prouzročim prometne nesreće? Ima
razloga zašto smo se odlučili za Olimpijski poluotok,
jedno od najmanje sunčanih mjesta na svijetu. Lijepo
je moći izaći na otvoreno po danu. Ne bi vjerovala kako
noć može postati zamorna u osamdesetak godina.”
“Znači, odatle potječu legende?”
“Vjerojatno.”
“A Alice je došla iz neke druge obitelji, kao i Jasper?”
“Ne, a to je doista zagonetno. Alice se uopće ne sjeća
svog ljudskog života. A ne zna ni ko ju je stvorio. Probudila
se sama. Ko god da ju je stvorio, otišao je, a niko od
nas ne zna ni zašto ni kako je to mogao. Da nije imala to
drugo čulo, da nije vidjela Jaspera i Carlislea i spoznala
da će nam se jednoga dana pridružiti, vjerojatno bi se
bila pretvorila u potpunu divljakinju.”
Toliko toga sam morala promisliti, toliko toga sam ga
još htjela pitati. Ali, na moju silnu sramotu, želudac mi je
zakrulio. Tako sam se bila uživjela da nisam ni primijetila
da sam gladna. Sad sam pak shvatila da umirem od gladi.
“Oprosti, zadržao sam te, pa ne možeš na večeru.”
“U redu sam, zbilja.”
“Nikad nisam proveo toliko vremena uz bilo koga ko
jede hranu. Smetnem to s uma.”
“Hoću ostati uz tebe.” Bilo mi je lakše to kazati u
mraku, znajući dok sam to izgovarala kako će moj glas
izdati i mene i moju beznadnu ovisnost o njemu.
“Mogu li ući s tobom?”, upitao me.
“Bi li htio?” Ovaj božanstveni stvor bio mi je nezamisliv
na staroj kuhinjskoj stolici moga oca.
“Bih, ako je to u redu.” Čula sam kako se vrata zatva280
raju, a gotovo istovremeno našao se pred mojim vratima
i uljudno mi ih otvorio.
“Vrlo ljudska gesta”, pohvalila sam ga.
“Nedvojbeno mi se vraćaju.”
Pošao je pokraj mene kroz noć, tako tihim korakom
da sam neprestano morala bacati poglede prema njemu
da bih se uvjerila kako je još tu. U mraku je izgledao daleko
normalnije. Bio je i dalje blijed, i dalje lijep kao da
ga samo sanjam, ali nije više bio i ono fantastično svjetlucavo
stvorenje iz sunčanog poslijepodneva koje smo
upravo proveli zajedno.
Stigao je do ulaznih vrata prije mene i otvorio mi ih.
Zastala sam na samome pragu.
“Vrata nisu bila zaključana?”
“Ne, otključao sam ih ključem ispod zabata.”
Ušla sam u kuću, upalila svjetlo na trijemu i okrenula
se prema njemu podignutih obrva. Bila sam sigurna da
nijednom nisam upotrijebila taj ključ pred njim.
“Bio sam znatiželjan oko svega što se tebe tiče.”
“Uhodio si me?” Ali nekako nisam uspjela zvučati
dovoljno zgroženo. To mi je laskalo.
Nije se htio ispričati zbog toga. “A što drugo da radim noću?”
Pustila sam na trenutak tu temu i otišla hodnikom
do kuhinje. Stigao je onamo prije mene, bez potrebe da
mu se pokaže put. Sjeo je upravo u onu stolicu u kojoj
sam ga pokušala zamisliti. Svojom je ljepotom obasjao
kuhinju. Načas sam mogla samo zuriti u njega.
Usredotočila sam se na slaganje večere, uzevši sinoćnje
lazanje iz hladnjaka, stavivši komad na tanjur i prigrijavši
ga u mikrovalnoj. Dok se vrtjela, ispunjavala je
kuhinju mirisom rajčica i origana. Nisam skidala pogled
s tanjura hrane kad sam progovorila.
281
“Kako često?”, nejahno sam ga upitala.
“Hmmm?” Zvučao je kao da sam ga prekinula u razmišljanju
o nečemu drugom.
I dalje se nisam htjela okrenuti. “Kako si često ovamo
dolazio?”
“Skoro svake noći dođem ovamo.”
Okrenula sam se zapanjeno na peti. “Zašto?”
“Zanimljiva si dok spavaš.” Izgovorio je to kao golu
činjenicu. “Pričaš u snu.”
“Ne!” Zinula sam u čudu, a vrućina mi je natopila
lice sve do početka kose. Pridržala sam se za kuhinjski
pult. Znala sam da govorim u snu, naravno; majka me
zadirkivala zbog toga. Samo, nisam mislila da je to nešto
što bi me ovdje trebalo zabrinjavati.
Izraz lica smjesta mu je prešao u žaljenje. “Jesi li vrlo
bijesna na mene?”
“Ovisi!” Osjećala sam se i zvučala kao da mi je neko
udarcem izbio dah.
Pričekao je.
“O čemu?”, potaknuo me da nastavim.
“O tome što si čuo!”, zavapila sam.
Trenutno, bešumno, našao se pokraj mene i pažljivo
svojim rukama primio moje.
“Ne ljuti se!”, molećivo je rekao. Spustio je lice do razine
mojih očiju, netremice me gledajući. Bila sam silno
postiđena. Pokušala sam pogledati u stranu.
“Nedostaje ti majka”, prošaptao je. “Brineš se za nju.
A kad pada kiša, taj zvuk te onespokoji. Prije si stalno
pričala o kući, ali sad je to sve rjeđe. Jedanput si rekla:
‘Previše je zeleno.’” Tiho se nasmijao, nadajući se, razabirala
sam, da me time neće još više uvrijediti.
“Još nešto?”, oštro sam ga upitala.
282 Znao je na što mislim. “Da, izgovorila si moje ime”,
priznao je.
Poraženo sam uzdahnula. “Puno puta?”
“Koliko često misliš kad kažeš ‘puno puta’, precizno
govoreći?”
“O ne!” Objesila sam glavu.
Privukao me sebi uz prsa, blago, prirodno.
“Nemoj se sramiti”, šapnuo mi je u uho. “Kad bih ja
uopće mogao sanjati, sanjao bih o tebi. A ja se toga ne
stidim.”
Zatim smo oboje čuli škripu guma na ciglenom prilaznom
putu i opazili kako farovi prelaze preko prozora
na pročelju kuće, pa niz hodnik, sve do nas. Ukočila sam
se u njegovu zagrljaju.
“Smije li tvoj otac saznati da sam ovdje?”, upitao me.
“Nisam sigurna…” Pokušala sam brzo razmisliti o
tome.
“Onda, nekom drugom prilikom…”
I ostala sam sama.
“Edwarde!”, prosiktala sam.
Začula sam utvarno hihotanje, a zatim ništa više.
Ključ moga oca okrenuo se u vratima.
“Bella?”, pozvao me. To me prije smetalo; a ko bi
drugi tu bio? Odjednom nisam više imala dojam da naročito
griješi.
“Tu sam.” Nadala sam se da ne čuje histeričan prizvuk
u mome glasu. Zgrabila sam večeru iz mikrovalne
i sjela za stol kad je ušao. Koraci su mu bili tako bučni
nakon dana uz Edwarda.
“Možeš li i meni dati malo toga? Skapavam.” Nagazio
je potpetice čizama da ih skine, pridržavajući se za naslonEdwardove stolice.
283
Ponijela sam hranu sa sobom, trpajući je u usta dok
sam mu pripremala večeru. Opekla sam jezik. Napunila
sam dvije čaše mlijekom dok su se lazanje podgrijavale
i otpila velik gutljaj iz svoje da me prestane žariti. Spuštajući
čašu, opazila sam da mlijeko podrhtava i shvatila
da mi se ruka trese. Charlie je sjeo na stolicu, a kontrast
između njega i prethodnika bio je komičan.
“Hvala”, rekao je kad sam mu stavila hranu na stol.
“Kako si proveo dan?”, upitala sam ga. Riječi sam
zbrzala, jedva čekajući bijeg u svoju sobu.
“Dobro. Ribe su grizle… a kako je tebi bilo? Jesi li
obavila sve što si namjeravala?”
“Ne baš – dan je bio previše lijep da bih ostala u
kući.” Opet sam stavila veliki zalogaj u usta.
“Baš je bio lijep dan”, složio se. Da samo znaš kako je
to blago rečeno, pomislila sam.
Kad sam pojela lazanje do kraja, podigla sam čašu i
nadušak popila ostatak mlijeka.
Charlie me iznenadio svojom moći zapažanja. “Žuriš
se?”
“Ma da, umorna sam. Ranije ću leći.”
“Izgledaš mi malo napeto”, primijetio je. Zašto, o zašto
baš noćas mora obraćati pažnju?
“Je li?”, bio je jedini odgovor koji mi je pao na pamet.
Na brzinu sam oprala svoje suđe u sudoperu i stavila ga
naopačke na kuhinjsku krpu da se suši.
“Subota je”, zamišljeno je rekao.
Nisam odgovorila.
“Nemaš planova za večeras?”, odjednom me upitao.
“Ne, tata, samo bih se htjela naspavati.”
“Nijedan mjesni dečko nije tvoj tip, a?” Sumnjao je
na nešto, ali pravio se hladan.
284 “Ne, nijedan mi dečko još nije zapao za oko.” Pripazila
sam da pretjerano ne naglasim riječ dečko u nastojanju
da nastavim govoriti istinu Charlieju.
“Mislio sam, možda onaj Mike Newton… rekla si da
je prijazan prema tebi.”
“On mi je samo prijatelj, tata.”
“Pa, ionako si predobra za sve njih skupa. Pričekaj da
kreneš na koledž prije nego što počneš tražiti.” San svakog
oca, da mu kći ode od kuće prije nego što hormoni
prorade.
“Zvuči kao dobar prijedlog”, složila sam se i krenula
prema stubištu.
“Laku noć, dušo”, dobacio je za mnom. Cijelu će večer
pažljivo osluškivati, ne bi li čuo kako se pokušavam
iskrasti iz kuće.
“Vidimo se ujutro, tata.” Vidimo se kad mi se u ponoć
ušuljaš u sobu kako bi me provjerio.
Potrudila sam se da mi korak zvuči sporo i umorno
dok sam se pela stubama do sobe. Vrata sam zatvorila
dovoljno glasno da ih on čuje, a zatim na prstima pritrčala
prozoru. Brzo sam ga otvorila i nagnula se u noć.
Očima sam prešla po mraku, po nedokučivim sjenama
drveća.
“Edwarde?”, prošaptala sam, osjećajući se kao potpuni
idiot.
Odgovor je stigao iza mene, tiho, nasmijano. “Da?”
Naglo sam se okrenula, stavivši ruku na grlo od iznenađenja.
Ležao je, široko nasmiješen, preko moga kreveta, s
rukama iza glave, nogama prebačenim preko ruba, kao
slika i prilika opuštenosti.
“O!”, zinula sam i nesigurno se svalila na pod.
285
“Oprosti.” Stisnuo je usne ne bi li prikrio koliko ga
sve ovo zabavlja.
“Samo mi daj trenutak da mi srce opet proradi.”
Polako se uspravio u sjedeći položaj da me opet ne
prepadne. Zatim se prignuo i ispružio duge ruke da me
podigne, primivši me za nadlaktice kao malu bebu. Posjeo
me na krevet do sebe.
“Zašto ne sjedneš sa mnom?”, predložio je, stavivši
hladnu ruku preko moje. “Kako ti je srce?”
“Ti to meni reci – sigurna sam da ga čuješ bolje nego
ja.”
Osjetila sam kako se krevet trese od njegovog prigušenog
smijeha.
Sjedili smo tako šutke jedan trenutak, zajedno slušajući
kako mi se otkucaji srca usporavaju. Razmišljala
sam o tome kako mi je Edward u sobi istodobno dok mi
je otac u kući.
“Smijem li dobiti minutu da se uljudim?”, zamolila
sam ga.
“Svakako.” Pokazao mi je rukom da izvolim.
“Ostani”, rekla sam, nastojeći izgledati strogo.
“Na zapovijed, gospodična.” I teatralno se ukipio na
rubu moga kreveta.
Skočila sam na noge i dohvatila pidžamu s poda i
neseser sa stola. Ostavila sam ugašeno svjetlo i iskrala se
van, zatvorivši vrata za sobom.
S dna stubišta čula sam zvuk televizora. Glasno sam
zalupila vrata kupaonice, da Charlie ne bi dolazio na kat
da me gnjavi.
Htjela sam požuriti. Silovito sam oprala zube, trudeći
se biti i temeljita i brza, kako bih uklonila sve tragove
lazanja. Ali vruću vodu tuša nije se dalo požuriti.
286 Rasplela mi je mišiće u leđima, smirila mi bilo. Poznati
miris šampona pružio mi je priliku da se osjećam kao da
sam možda još uvijek ista kao i jutros. Nastojala sam ne
misliti na to kako Edwarda sjedi u mojoj sobi i čeka me,
jer onda bih morala ispočetka ponoviti postupak smirivanja.
Konačno više nisam mogla odgađati. Zatvorila
sam vodu, obrisala se na brzinu i opet požurila. Obukla
sam rupičastu majicu i sivi donji dio trenerke. Bilo je
prekasno da sad žalim zbog toga što nisam ponijela svilenu
spavaćicu marke Victoria’s Secret koju mi je majka
poklonila za pretprošli rođendan, a i dan danas leži u
nekoj ladici negdje kod kuće, s još neuklonjenim etiketama.
Ručnikom sam opet protrljala kosu, a zatim brzo
prošla četkom kroz nju. Bacila sam ručnik u košaru i
strpala četku i pastu za zube u neseser. Zatim sam se
stuštila stubama u prizemlje da Charlie vidi kako sam u
pidžami, mokre kose.
“’Noć, tata.”
“’Noć, Bella.” Zbilja ga je zapanjio moj izgled. Možda
me zato noćas ipak neće provjeravati.
Popela sam se na kat grabeći dvije stube odjednom,
nastojeći biti tiha, te uletjela u sobu i čvrsto zatvorila
vrata za sobom.
Edward se nije pomaknuo ni za milimetar. Sjedio je
poput skulpture Adonisa na mom izblijedjelom jorganu.
Nasmiješila sam se, a njemu su usne zatitrale. Skulptura
je oživjela.
Odmjerio me očima, pogledavši mokru kosu i odrpanu
majicu. Podigao je obrvu. “Lijepo.”
Složila sam grimasu.
“Ne, dobro ti stoji.”
287
“Hvala”, šapnula sam. Sjela sam opet do njega, prekriživši
noge, i zagledala se u godove na podnim daskama.
“Što ti je sve to trebalo?”
“Charlie misli da se želim iskrasti iz kuće.”
“O.” Razmislio je o tome. “Zašto?” Kao da ne može
razabrati Charliejeve misli daleko jasnije nego što ih ja
mogu pretpostaviti.
“Očito mu izgledam malo previše uzbuđeno.”
Podigao mi je bradu i počeo mi pregledavati lice.
“Zapravo, doista izgledaš kao da ti je vruće.”
Polako je prinio lice mome, stavivši hladni obraz na
moju kožu. Ostala sam posve nepomična.
“Mmmmmm…”, izdahnuo je.
Bilo mi je vrlo teško smisliti suvislo pitanje dok me
dodirivao. Trebala mi je minuta smušenog usredotočavanja
da počnem.
“Izgleda da ti je… mnogo lakše, sada, biti blizu
mene.”
“To ti tako izgleda?”, promrmljao je dok mu je nos
kliznuo do kuta moje čeljusti. Osjetila sam kako rukom,
blaže od krila noćnog leptira, odmiče moju vlažnu kosu,
ne bi li mu usne mogle dotaknuti udubljenje iza moga
uha.
“Mnogo, mnogo lakše”, rekla sam, pokušavajući izdahnuti.
“Hmm.”
“Tako da se pitam…”, opet sam progovorila, ali njegovi
su prsti polako počeli prelaziti preko moje ključne
kosti, pa su mi se misli pobrkale.
“Da?”, rekao je ispod glasa.
“Zbog čega je to tako”, zadrhtao mi je glas, osramotivši
me, “što ti misliš?”
288 Osjetila sam drhtaj njegova daha na vratu kad se nasmijao.
“Um caruje.”
Odmaknula sam se; na moj se pokret on ukočio – i
više ga nisam čula kako diše.
Oprezno smo se načas gledali, a onda je, kad mu se
čeljust polako opustila, postao iznenađen.
“U nečemu sam pogriješio?”
“Ne – upravo suprotno. Silazim s uma zbog tebe”,
objasnila sam mu.
Porazmislio je o tome, a onda se oglasio zadovoljnim
tonom. “Zbilja?” Pobjedonosan osmijeh polako mu je
obasjao lice.
“Želiš li da te nagradim pljeskom?”, sarkastično sam
ga upitala.
Iscerio se.
“Samo sam ugodno iznenađen”, pojasnio je. “U proteklih
stotinjak godina”, zafrkantski je dodao, “ništa
poput ovoga nije mi ni palo na pamet. Nisam vjerovao
da bih ikada mogao naći nekoga s kim bih htio biti…
na drugačiji način nego što sam s braćom i sestrama. A
onda otkrijem da sam, premda mi je sve to novo, dobar
u tome… u tome da sam s tobom…”
“Dobar si u svemu”, upozorila sam ga.
Slegnuo je ramenima, dopustivši da je tomu možda
tako, pa smo se oboje nasmijali šapatom.
“Ali kako ti to može sada biti tako lako?”, ostala sam
uporna. “Danas popodne…”
“Nije mi lako”, uzdahnuo je. “Ali danas popodne još
sam se… nećkao. Žao mi je zbog toga, neoprostivo je što
sam se tako ponio.”
“Nije neoprostivo”, usprotivila sam se.
“Hvala ti.” Nasmiješio se. “Znaš”, nastavio je, spu289
stivši sad pogled, “nisam bio siguran da sam dovoljno
jak za to…” Podigao mi je jednu ruku i blago je prinio
svome licu. “A sve dok je još postojala mogućnost da bi
me to moglo… nadvladati” – udahnuo je miris moga
zapešća – “bio sam… podložan. Sve dok nisam čvrsto
odlučio da jesam dovoljno jak za to, da ne postoji baš
nikakva mogućnost da ću… da bih ikad mogao…”
Nikad ga još nisam vidjela da se tako muči da nađe
prave riječi. To je bilo tako… ljudski.
“Znači, sad nema nikakve mogućnosti?”
“Um caruje”, ponovio je, osmjehnuvši se tako da su
mu zubi zasjali čak i u tami.
“Opa, to je bilo baš lako”, rekla sam.
Zabacio je glavu i nasmijao se, tiho poput šapata, ali
svejedno razdragano.
“Lako za tebe!”, ispravio me, dotaknuvši mi nos vrškom
prsta.
A onda mu se lice naglo uozbiljilo.
“Trudim se”, prošaptao je bolnim glasom. “Postane
li… preteško, prilično sam siguran da ću biti u stanju
otići.”
Namrštila sam se. Nije mi bilo drago čuti ga kako
govori o odlasku.
“A sutra će mi biti teže”, nastavio je. “Cijeli dan u
glavi nosim tvoj miris i zapanjujuće sam oguglao na njega.
Kad bih otišao od tebe na iole dulje vrijeme, morao
bih opet početi iz početka. Samo, ne baš od samoga početka,
čini mi se.”
“Ne odlazi, onda”, odgovorila sam mu, ne mogavši
prikriti čežnju u svome glasu.
“To mi odgovara”, odvratio je, a lice mu se opustilo u
nježan osmijeh. “Donesi ti samo okove – tvoj sam zaro290
bljenik.” Ali dok je to govorio, svojim je dugim šakama
sapeo moja zapešća. Nasmijao se onim svojim tihim i
pjevnim smijehom. Večeras sam ga više puta čula kako
se smije nego u ukupnom vremenu koje sam dosad provela
uz njega.
“Djeluješ mi… optimističnije nego inače”, zamijetila
sam. “Nisam te još vidjela ovakvog.”
“Zar to ne bi trebalo tako biti?” Nasmiješio se. “Divota
prve ljubavi i sve to. Nevjerojatna je razlika, zar ne,
između čitanja o nečemu, gledanja toga na slikama, i
stvarnoga doživljaja?”
“Velika razlika”, složila sam se. “Silovitije je nego što
sam zamišljala.”
“Na primjer” – riječi su mu sad žustro tekle, morala
sam se usredotočiti da ih sve polovim – “osjećaj ljubomore.
Stotinu tisuća puta čitao sam o njemu, vidio kako
ga glumci tumače u tisuću različitih predstava i filmova.
Vjerovao sam da ga prilično jasno shvaćam. Ali šokirao
sam se…” Složio je grimasu. “Sjećaš se onoga dana kad
te Mike pozvao na ples?”
Kimnula sam, premda sam se sjećala toga dana iz
drugog razloga. “Toga dana si opet počeo razgovarati sa
mnom.”
“Iznenadilo me kakva je odbojnost, gotovo bijesna,
buknula u meni – isprva nisam shvatio o čemu je riječ.
Srdilo me još više no inače to što ne znam što ti misliš,
zbog čega si ga odbila. Je li to naprosto zbog tvoje prijateljice?
Je li u pitanju neko drugi? Znao sam da nemam
pravo buniti se ni u jednom ni u drugom slučaju. Pokušao
sam ostati nezainteresiran.
A onda se počeo stvarati red”, zahihotao se. Mrko
sam ga pogledala u mraku.
291
“Čekao sam u nerazumnoj strepnji da čujem što ćeš
im reći, da vidim izraze tvoga lica. Nisam mogao reći
da mi nije laknulo kad sam vidio da ti idu na živce. Ali
nisam mogao biti siguran.
Te sam noći prvi put došao ovamo. Cijele noći, dok
sam te gledao kako spavaš, mučio sam se s jazom između
onoga što znam da je ispravno, moralno i etično, i onoga
što želim. Znao sam da, ako te nastavim ignorirati kako
bih trebao, ili ako se maknem na nekoliko godina, sve
dok ne odeš odavde, da ćeš jednoga dana pristati na Mikeov
poziv, ili nekoga poput njega. To me naljutilo.
A onda”, prošaptao je, “dok si spavala, izgovorila si
moje ime. Rekla si ga tako razgovjetno da mi se isprva
učinilo da si se probudila. Ali onda si se nespokojno prevrnula
na bok, još jedanput promrmljala moje ime i uzdahnula.
Osjećaj koji me u tom trenutku prožeo posve
me smeo, ošamutio. I znao sam da te više ne mogu ignorirati.”
Načas je ušutio, vjerojatno osluškujući odjednom
neravnomjerno lupanje moga srca.
“Ali ljubomora… čudna je to stvar. Toliko moćnija
nego što sam mislio. I iracionalna! Upravo večeras, kad
te Charlie pitao za onog gadnog Mikea Newtona…”
Ljutito je odmahnuo glavom.
“Trebala sam znati da prisluškuješ”, prostenjala sam.
“Naravno.”
“Samo, od toga si osjetio ljubomoru, zbilja?”
“Sve mi je ovo novo; ti ponovno budiš čovjeka u
meni, a svaki osjećaj je jači, jer je svjež.”
“Ali, molim te”, pecnula sam ga, “da te to zasmeta, sad
nakon što sam čula da je Rosalie – Rosalie, to utjelovljenje
čiste ljepote, Rosalie – bila namijenjena tebi. Bez obzira na
Emmetta, kako bih se ja mogla nadmetati s njom?”
292 “Nema tu nadmetanja.” Zubi su mu bljesnuli. Privukao
je moje zarobljene ruke sebi iza leđa, privivši me
tako uza svoja prsa. Ostala sam što je moguće mirnija,
čak sam i oprezno disala.
“Znam da nema nadmetanja”, promrmljala sam mu
u hladnu kožu. “U tome i jest problem.”
“Naravno, Rosalie je doista lijepa na svoj način, ali
čak i da mi nije poput sestre, čak i da Emmettu nije
mjesto uz nju, nikad mi ne bi mogla biti ni desetinku,
ne, ni stotinku tako privlačna kao što si mi ti.” Sad je bio
ozbiljan, pažljiv. “Gotovo devedeset godina kretao sam
se među mojom vrstom, i tvojom… i cijelo sam vrijeme
mislio da sam cjelovit sâm sa sobom, ne shvaćajući za
čim to tragam. I ništa nisam pronalazio, zato što ti još
nisi bila živa.”
“Nije to baš fer”, prošaptala sam, lica i dalje oslonjenog
na njegova prsa, slušajući kako mu dah dolazi
i odlazi. “Ja uopće nisam morala čekati. Zašto bih se ja
tako lako izvukla?”
“Imaš pravo”, zaigrano se složio. “Morao bih ti definitivno
sve ovo otežati.” Oslobodio je jednu ruku, pustivši
mi zapešće i smjesta ga pažljivo dohvativši drugom
rukom. Blago mi je pomilovao mokru kosu, od tjemena
do struka. “Ti samo moraš staviti život na kocku svake
sekunde koju provedeš sa mnom, to svakako nije ništa
naročito. Samo moraš okrenuti leđa prirodi, ljudskome
rodu… koliko to vrijedi?”
“Vrlo malo – nemam dojam da mi je išta uskraćeno.”
“Nije još.” I glas mu ne naglo ispunio drevnom tugom.
Pokušala sam se odmaknuti, pogledati ga u lice, ali
njegova mi je ruka uhvatila zapešća neraskidivim stiskom.
293
“Što – ”, zaustila sam ga upitati, kad mu se tijelo
napelo. Ukočila sam se, ali onda mi je odjednom pustio
ruke i nestao. Jedva sam se spriječila da ne padnem na
nos.“
Lezi!”, prosiktao je. Nisam znala odakle iz mraka mi
to govori.
Uvukla sam se pod jorgan i skvrčila na boku, u položaju
u kojem inače spavam. Čula sam kako su se vrata
odškrinula kad je Charlie provirio u sobu da se uvjeri
kako sam ondje gdje bih i trebala biti. Ravnomjerno sam
disala, prenaglašavajući kretanje svoga grudnog koša.
Prošla je jedna duga minuta. Osluškivala sam, jer nisam
bila sigurna da sam čula kako se vrata zatvaraju.
Zatim me Edward obgrlio hladnom rukom pod pokrivačem,
i stavio mi usne na uho.
“Užasna si glumica – rekao bih da ti odabir tog zanimanja
ne dolazi u obzir.”
“Bestraga”, promrsila sam. Srce mi se slamalo u grudima.
Počeo je tiho pjevušiti melodiju koja mi nije bila poznata;
zvučala je kao uspavanka.
Zastao je. “Da te uspavam pjesmicom?”
“Baš”, nasmijala sam se. “Kao da bih mogla spavati
dok si ti tu!”
“Cijelo vrijeme to radiš”, podsjetio me.
“Ali nisam znala da si tu”, ledeno sam mu otpovrnula.
“Onda, ako ne želiš spavati…”, predložio je, zanemarivši
moj ton. Dah mi je zastao u grlu.
“Ako ne želim spavati…?”
Zahihotao se. “Što bi onda htjela raditi?”
Isprva nisam mogla odgovoriti.
294 “Nisam sigurna”, naposljetku sam rekla.
“Kaži mi kad odlučiš.”
Osjećala sam mu hladni dah na vratu, osjećala kako
mi prelazi nosom preko čeljusti, i udiše.
“Mislila sam da si oguglao.”
“To što se odupirem vinu ne znači da ne mogu uživati
u bukeu”, šapnuo mi je. “Imaš vrlo cvjetni miris,
poput lavande… ili frezije”, zapazio je. “Slina mi curi na
usta od njega.”
“Ma da, rijetki su dani kad mi neko ne kaže kako
jestivo mirišim.”
Zahihotao se, a zatim uzdahnuo.
“Odlučila sam što želim”, rekla sam mu. “Želim čuti
više o tebi.”
“Pitaj me što god hoćeš.”
Potražila sam najvažnije pitanje među svima koja su
mi padala na pamet. “Zbog čega se toliko trudiš?”, rekla
sam. “Još uvijek mi nije jasno kako se možeš s tolikim
naporom odupirati onome što… jesi. Molim te, nemoj
me krivo shvatiti, naravno da mi je drago što to radiš.
Samo mi nije jasno zašto si uopće želiš dati truda.”
Oklijevao je prije nego što će odgovoriti. “To je dobro
pitanje, a ti nisi prva koja mi ga je postavila. Ostali –
većina pripadnika naše vrste kojima ovakav život posve
odgovara – i oni se čude našem odabiru. Ali, shvaćaš,
samo zato što su nam… podijeljene određene karte… to
ne znači da ne možemo odlučiti da se izdignemo ponad
toga – nadvladati stege sudbine koju niko od nas nije
htio. Pokušati zadržati koliko god suštinske ljudskosti
možemo.”
Ostala sam nepomično ležati, sapeta zadivljenom
šutnjom.
295
“Jesi li zaspala?”, prošaptao je nakon nekoliko minuta.
“Ne.”
“Samo te to zanimalo?”
Zakolutala sam očima. “Ne baš.”
“Što bi me još htjela pitati?”
“Zašto možeš čitati tuđe misli – zašto samo ti? A Alice
vidi budućnost… zbog čega?”
Osjetila sam kako je slegnuo ramenima u mraku.
“Zapravo, ne znamo. Carlisle ima teoriju… vjeruje da
svi mi ponesemo određen dio svojih najjačih ljudskih
osobina sa sobom u idući život, gdje se one pojačaju –
poput naših umova i osjetila. On smatra da sam otprije
zacijelo bio osjetljiv na misli onih oko sebe. I da je Alice
bila donekle vidovita, gdje god da je bila.”
“Što je on donio u svoj idući život? A ostali?”
“Carlisle je donio suosjećanje. Esme je donijela sposobnost
da strasno voli. Emmett je donio svoju snagu,
Rosalie… upornost. Koju bi se moglo nazvati i nedokazanošću”,
zahihotao se. “Jasper je vrlo zanimljiv. Bio je
vrlo karizmatičan u prvom životu. Mogao je nagnati one
oko sebe da vide stvari na njegov način. Sad može manipulirati
emocijama onih oko sebe – smiriti prostoriju
punu ljutitih ljudi, na primjer, ili pak uzbuditi letargičnu
gomilu. Vrlo istančan dar.”
Razmotrila sam nemoguće stvari koje je opisao, ne
bih li ih nekako složila u svojoj glavi. Strpljivo je pričekao
dok sam razmišljala.
“Kako je, onda, sve to nastalo? Hoću reći, Carlisle te
promijenio, a to znači da je neko morao promijeniti i
njega, i tako dalje…”
“Pa, kako si ti nastala? Evolucijom? Stvaranjem? Zar
296 nije moguće da smo evoluirali na isti način kao i druge
vrste, krao grabežljivci i plijen? Ili, ako ne vjeruješ
da je cijeli ovaj svijet mogao samo tako nastati sam od
sebe, što je meni osobno teško prihvatiti, je li tako teško
povjerovati da bi ista ona sila što je stvorila nježne anđeoske
ribice i morske pse, mladunčad tuljana i kitove
ubojice, mogla zajedno stvoriti obje naše vrste?”
“Znači, drugim riječima – ja sam mladunče tuljana,
je l’ tako?”
“Tako je.” Nasmijao se, a nešto mi je dotaknulo kosu
– njegove usne?
Htjela sam se okrenuti prema njemu, da vidim jesu
li to doista njegove usne na mojoj kosi. Ali morala sam
biti uviđavna; nisam htjela da mu sve ovo bude još teže
nego što već jest.
“Spava ti se?”, upitao me, prekinuvši kratko zatišje.
“Ili imaš još pitanja?”
“Samo milijun-dva.”
“Imamo sutra, i prekutra, i naksutra…”, podsjetio
me. Ozarila sam se, ushićena tom pomisli.
“Siguran si da ujutro nećeš nestati?” Htjela sam se
uvjeriti u to. “Mitsko si biće, napokon.”
“Neću te napustiti.” U glasu mu se čulo čvrsto obećanje.
“Onda samo još jedno, za večeras…” I porumenila
sam. Nije bilo nikakve koristi od tame – bila sam sigurna
da osjeća nagli porast topline pod mojom kožom.
“Koje to?”
“Ne, zaboravi. Predomislila sam se.”
“Bella, smiješ me pitati što god hoćeš.”
Nisam mu odgovorila, a on je prostenjao.
“Stalno mislim da će mi činjenica da ti ne čujem mi297
sli s vremenom postati podnošljivija. Ali ovo je samo sve
gore i gore.”
“Drago mi je što mi ne možeš čitati misli. Već je dovoljno
loše što me prisluškuješ dok govorim u snu.”
“Molim te.” Glas mu je bio tako uvjerljiv, tako neodoljiv.
Odmahnula sam glavom.
“Ako mi ne kažeš, samo ću pretpostaviti da je riječ o
nečemu mnogo gorem nego što zaista jest”, mračno mi
je priprijetio. “Molim te.” Opet onaj molećivi glas.
“Pa”, zaustila sam, sretna što mi ne može vidjeti lice.
“Da?”
“Rekao si da će se Rosalie i Emmett uskoro vjenčati…
Je li taj… brak… isti kao i ljudski?”
Sad se iskreno nasmijao, shvativši. “A to tebe zanima,
je li?”
Uzvrpoljila sam se, ne mogavši odgovoriti.
“Da, rekao bih da je poprilično isti”, rekao je. “Kažem
ti, većina tih ljudskih žudnji je u nama, samo ih
prikrivaju snažnije želje.”
“O.” Nisam mogla reći ništa drugo.
“Tvoja znatiželja ima neku skrivenu svrhu?”
“Pa, dobro, upitala sam se… za tebe i mene… jednog
dana…”
Smjesta se uozbiljio. Razabrala sam to iz nagle ukočenosti
njegova tijela. I ja sam se ukipila, reagiravši automatski.
“Ne bih rekao da bi… to… bilo moguće za nas.”
“Zato što bi ti to bilo preteško, kad bih ti postala
tako… bliska?”
“To je svakako problem. Ali nisam na to mislio. Stvar
je samo u tome da si ti tako meka, tako krhka. Moram
298 paziti na to što radim svakoga trenutka koji provedemo
zajedno, kako te ne bih povrijedio. Mogao bih te vrlo
lako ubiti, Bella, pukom slučajnošću.” Glas mu je prešao
u puki tihi mrmor. Položio je svoj ledeni dlan na
moj obraz. “Da previše prenaglim… da na samo jednu
sekundu ne pazim dovoljno, mogao bih ispružiti ruku
s namjerom da ti dotaknem lice i slučajno ti zdrobiti
lubanju. Ti ne shvaćaš koliko si nevjerojatno lomljiva.
Nikad, nikad si ne smijem dopustiti da ni u najmanjoj
mjeri izgubim kontrolu dok sam s tobom.”
Pričekao je da odgovorim, uznemirivši se kad sam
ostala šutjeti. “Bojiš se?”, upitao me.
Pričekala sam minutu da mu odgovorim, kako bi riječi
bile istinite. “Ne. U redu sam.”
Imala sam dojam da se na trenutak premišlja. “Samo,
sad sam postao radoznao”, rekao je, a glas mu je opet
postao vedar. “Jesi li ti ikada…?” Sugestivno nije dovršio
rečenicu.
“Naravno da nisam.” Porumenjela sam. “Rekla sam ti
da mi niko prije nikad nije značio ovoliko, ma ni blizu.”
“Znam. Stvar je samo u tome što znam što drugi misle.
Znam da ljubav i požuda ne idu uvijek zajedno.”
“Za mene idu. U svakom slučaju, bar sada, kad za
mene uopće postoje”, uzdahnula sam.
“Lijepo. Barem nam je to zajedničko.” Zvučao je zadovoljno.
“Tvoji ljudski nagoni…”, započela sam. Pričekao je.
“Pa, jesam li ti uopće privlačna, na taj način?”
Nasmijao se i lagano mi promrsio već skoro suhu
kosu.
“Možda nisam čovjek, ali jesam muškarac”, potvrdio
mi je.
299
Nehotice sam zijevnula.
“Odgovorio sam ti na pitanja, a sad idi spavati”, naložio
mi je.
“Nisam sigurna da mogu.”
“Hoćeš da odem?”
“Ne!”, preglasno sam rekla.
Nasmijao se, a onda počeo pjevušiti istu onu nepoznatu
uspavanku; glasom arkanđela, tiho na moje uho.
Umornija nego što sam mislila da jesam, iscrpljena
od mentalnog i emocionalnog stresa tokom čitavog dana
kako nikad dotad nisam bila, pala sam u san u njegovom
hladnom naručju.
Nazad na vrh Ići dole
 
14. Um caruje....
Nazad na vrh 
Strana 1 od 1
 Similar topics
-
» Um caruje, ali i klade valja
» MOSTOVI ROMANTICNIH UZDISAJA...

Dozvole ovog foruma:Ne možete odgovarati na teme u ovom forumu
Twilight-Sumrak :: ~*Knjige-Boks~* :: Twilight (Sumrak)-
Skoči na: