16. Carlisle.....

Odveo me natrag do sobe koju mi je opisao kao
Carlisleov ured. Načas je zastao pred vratima.
“Uđite”, začuli smo Carlislea kako nas poziva iznutra.
Edward je otvorio vrata i uveo me u prostoriju visoka
stropa i dugih prozora s pogledom na zapad. Zidovi
su i ovdje bili prekriveni drvenim pločama, ali tamnijim
– na mjestima gdje su se vidjele. Najveći dio zidnog
prostora prekrivale su divovske police za knjige, više od
moje glave, što su sadržavale više knjiga nego što sam
ikad vidjela izvan knjižnice.
Carlisle je sjedio u kožnom naslonjaču za golemim
pisaćim stolom od mahagonija. Obilježio je stranicu u
debeloj, tvrdo ukoričenoj knjizi koju je držao. Prostorija
je izgledala onako kako sam uvijek zamišljala kabinete
dekana – samo što je Carlisle izgledao premlado za taj
poziv.
322 “Kako vam mogu pomoći?”, upitao nas je ugodnim
tonom, ustavši iz naslonjača.
“Htio sam pokazati Belli dio naše povijesti”, rekao je
Edward. “Pa, tvoje povijesti, zapravo.”
“Nismo vam htjeli smetati”, ispričala sam se.
“Nimalo mi ne smetate. Odakle ćete početi?”
“Od Waggonera”, odgovorio mu je Edward, lagano
mi položio ruku na rame i okrenuo me natrag u smjeru
vrata kroz koja smo upravo ušli. Kad god bi me dodirnuo,
pa makar i najnehajnije, srce bi mi zvučno reagiralo.
Uz Carlislea mi je bilo još neugodnije zbog toga.
Zid prema kojemu smo sad gledali razlikovao se od
drugih. Umjesto polica, prekrivale su ga uokvirene slike
raznih veličina, neke živih boja, druge sumorno monokromatske.
Potražila sam neku logiku, neki zajednički
motiv zbirke, ali letimičnim pregledom ništa nisam otkrila.
Edward me odvukao skroz na lijevu stranu i postavio
pred malu sliku u ulju, kvadratna oblika, u drvenom
okviru bez uresa. Nije se isticala među većim i jarkijim
djelima; naslikana u raznim tonovima sepije, prikazivala
je minijaturni grad pun strmih kosih krovova, s tankim
zvonicima povrh mjestimičnih tornjića. Prednji plan
je ispunjavala široka rijeka, preko koje je prelazio most
prekriven građevinama koje su izgledale kao sićušne katedrale.
“London sredinom sedamnaestog stoljeća”, rekao je
Edward.
“London moje mladosti”, dodao je Carlisle, stojeći
na korak-dva iza nas. Trgnula sam se; nisam čula da nam
se približio. Edward mi je stisnuo ruku.
“Hoćeš li ti ispričati priču?”, upitao ga je Edward.
323
Malo sam se okrenula da vidim kako će Carlisle reagirati.
Pogledao me i nasmiješio se. “Rado bih”, odgovorio
je. “Ali zapravo već malo kasnim. Jutros su me zvali iz
bolnice – doktor Snow je uzeo bolovanje. Uostalom, ti
znaš te priče jednako dobro kao i ja”, dodao je, pritom
se široko osmjehnuvši Edwardu.
Bilo mi je teško svariti tu čudnu kombinaciju – svakodnevne
dužnosti mjesnoga liječnika usred rasprave o
njegovim mladim danima u Londonu iz sedamnaestog
stoljeća.
Također mi je bilo nelagodno shvatiti da je progovorio
naglas samo zbog mene.
Uputivši mi još jedan topao osmijeh, Carlisle je izašao
iz sobe.
Jedan dugi trenutak samo sam promatrala malu sliku
Carlisleovog rodnog grada.
“Što je zatim bilo?”, naposljetku sam upitala Edwarda,
koji me promatrao odozgo. “Nakon što je shvatio što
mu se to dogodilo?”
Bacio je opet pogled prema slikama, a ja sam pogledala
koji ga je to prizor sada zainteresirao. Radilo se o
većem pejzažu tamnih, jesenjih boja – o praznom, sjenovitom
šumskom proplanku s kamenitim gorskim vrhom
u daljini.
“Kad mu je bilo jasno u što se pretvorio”, tiho je rekao
Edward, “pobunio se protiv toga. Pokušao se uništiti.
Ali to nije lako izvodivo.”
“Kako?” Nisam to namjeravala izreći na glas, ali riječ
mi se otela od šoka.
“Skakao je s velikih visina”, kazao mi je Edward
suzdržano. “Pokušao se utopiti u moru… ali bio je tek
324 odskora u svom novom životu, tako da je bio vrlo jak.
Pravo je čudo da se uspio othrvati… hranjenju… dok je
još bio tako nov. Poriv je tada snažniji i nadvladava sve
ostale. Ali samome se sebi tako gadio da je imao snage
da se pokuša ubiti gladovanjem.”
“Je li to moguće?” Glas mi je bio slab.
“Ne, ima vrlo malo načina na koje nas se može ubiti.”
Zaustila sam da ga pitam koji su to, ali progovorio je
prije no što sam stigla išta kazati.
“I tako je strahovito izgladnio, a potom i oslabio.
Odlutao je što je dalje mogao od ljudskih nastambi,
shvativši da mu je oslabila i snaga volje. Mjesecima je
lutao noću, tražeći najsamotnija mjesta, grozeći se samoga
sebe.
Jedne noći, pokraj njegova skrovišta prošlo je krdo
jelena. Bio je tako mahnit od žeđi da ih je napao bez
razmišljanja. Snaga mu se vratila, i shvatio je da postoji
alternativa življenju poput grozomorne nemani, čega se
bojao. Zar u bivšem životu nije jeo divljač? Narednih je
mjeseci oblikovao svoju novu filozofiju. Mogao je postojati
a da ne bude demon. Iznova se pronašao.
Počeo je bolje koristiti vrijeme. Oduvijek je bio inteligentan,
željan učenja. Sad je pred njim stajalo neograničeno
vrijeme. Noću je učio, danju planirao. Otplivao
je u Francusku i – ”
“Otplivao je u Francusku?”
“Ljudi cijelo vrijeme plivaju preko La Manchea, Bella”,
strpljivo me podsjetio.
“Tačno, valjda. Samo mi je zvučalo čudno u tom
kontekstu. Nastavi.”
“Plivanje nam ne pada teško – ”
“Ništa vama ne pada teško”, poklopila sam ga.
325
Opet je pričekao, s posprdnim izrazom lica.
“Neću ti više upadati u riječ, obećavam.”
Mračno se zahihotao i dovršio rečenicu. “Zato što,
tehnički gledano, ne moramo disati.”
“Ne morate – ”
“Ne, ne, obećala si.” Nasmijao se i blago mi stavio
hladni prst na usne. “Da ti ispričam ili ne?”
“Ne možeš me iznenaditi jednom takvom izjavom i
onda očekivati da ništa na to ne kažem”, promrmljala
sam mu u prst.
Podigao je ruku i položio je na moj vrat. Bilo mi je
reagiralo na to, ali ostala sam uporna.
“Ne morate disati?”, uporno sam ponovila.
“Ne, to nije nužno. Čista navika.” Slegnuo je ramenima.
“Koliko dugo možete izdržati… da ne dišete?”
“Neograničeno dugo, valjda; ne znam. Bude malo
neudobno – jer se izgubi osjet njuha.”
“Malo neudobno”, ponovila sam za njim.
Nisam pazila na izraz svoga lica, ali nešto na njemu
nagnalo ga je da se uozbilji. Spustio je ruku uz bok i
posve se ukipio, i dalje me pozorno motreći. Šutnja se
odužila. Lice mu je bilo mirno kao kamen.
“Što je bilo?”, prošaptala sam, dotaknuvši mu ukočeno
lice.
Obraz mu se smekšao pod mojom rukom, i uzdahnuo
je. “Samo čekam da se to dogodi.”
“Što da se dogodi?”
“Znam da će, u jednom trenutku, nešto što ću ti reći
ili što ćeš vidjeti prevršiti mjeru. A onda ćeš pobjeći od
mene, vrišteći od straha.” Blijedo se osmjehnuo, ali oči
su mu bile ozbiljne. “Neću te zadržati. Želim da se to
326 dogodi, jer želim da budeš sigurna. A ipak želim i biti s
tobom. Te dvije želje je nemoguće pomiriti…” Ušutio
je, zureći mi u lice. Čekajući.
“Neću ja nikamo pobjeći”, obećala sam mu.
“Vidjet ćemo”, rekao je i opet se osmjehnuo.
Mrko sam ga pogledala. “Onda, nastavi – Carlisle je
upravo plivao u Francusku.”
Zastao je, vraćajući se na priču. Oči su mu refleksno
prešle na iduću sliku – najživopisniju među njima, najkićenije
uramljenu i najveću; bila je dvostruko šira od
vrata pokraj kojih je visila. Platno je vrvjelo prilikama
jarkih boja u uskovitlanim odorama što im se ovijaju
oko dugih stupova i padaju s mramornih balkona. Nisam
mogla procijeniti je li to prikaz nekog prizora iz
grčke mitologije, ili bi likovi što lebde na oblacima u
vrhu slike trebali biti biblijski.
“Carlisle je otplivao u Francusku i nastavio putovati
kroz Evropu, po tamošnjim sveučilištima. Noću je izučavao
glazbu, prirodne znanosti, medicinu – i pronašao
poziv, a pritom i pokoru, u spašavanju ljudskih života.”
Dobio je izraz uvažavanja, gotovo strahopoštovanja. “Ne
mogu ti dostojno opisati njegovu muku; Carlisleu su trebala
dva stoljeća tegoba kako bi usavršio svoju samokontrolu.
Sada je praktički imun na miris ljudske krvi, pa
može obavljati posao koji voli bez teških patnji. Nalazi
velik mir tamo, u bolnici…” Edward je na dugi trenutak
samo buljio u prazno. Odjednom kao da se sjetio svog
cilja. Kucnuo je prstom po golemoj slici pred nama.
“Studirao je u Italiji kad je tamo otkrio druge slične
sebi. Bili su daleko civiliziraniji i obrazovaniji od utvara
iz londonskih slivnika.”
Dotaknuo je razmjerno smireni četverac likova pri327
kazanih kako s najvišeg balkona spokojno promatraju
vrevu pod sobom. Pažljivo sam pregledala tu skupinu i
shvatila, zaprepašteno se nasmijavši, da mi je zlatokosi
muškarac poznat.
“Carlisleovi prijatelji dali su veliko nadahnuće Solimeni.
Često ih je prikazivao kao bogove”, zahihotao se
Edward. “Aro, Marcus, Caius”, rekao je pokazavši mi
ostalu trojicu. Dvojica su bila crnokosa, a jedan je imao
snježnobijele sjedine. “Noćni mecene umjetnika.”
“Što je bilo s njima?”, upitala sam se naglas, držeći
prst na centimetar od prilika na platnu.
“Još su tamo.” Slegnuo je ramenima. “Kao što su
već ko zna koliko milenija. Carlisle je ostao s njima tek
kratko vrijeme, samo nekoliko desetljeća. Veoma se divio
njihovoj uljuđenosti i uglađenosti, ali oni su uporno
pokušavali izliječiti njegovu odbojnost prema ‘svom
prirodnom izvoru hrane’, kako su to zvali. Oni su pokušavali
uvjeriti njega, a on je pokušavao uvjeriti njih,
bezuspješno. Na koncu je Carlisle odlučio okušati sreću
u Novome svijetu. Sanjao je o tome da će naći druge
slične sebi. Bio je vrlo usamljen, shvaćaš.
Nikoga još zadugo nije našao. Ali, kako su nemani
prelazile u bajke, polako je otkrio da može stupati
u odnose s ljudima kao da je jedan od njih, a da ništa
ne naslute. Počeo se aktivno baviti medicinom. Ali nije
nalazio društvo za kojim je žudio; nije se mogao usuditi
na bliskost.
Kad je naišla epidemija gripe, radio je u noćnoj smjeni
u bolnici u Chicagu. Jedna mu se ideja već godinama
motala glavom, i gotovo da je donio odluku poslušati je
– kad već ne može naći sudruga, stvorit će ga. Nije bio
posve siguran kako je došlo do njegova preobražaja, tako
328 da je oklijevao. A grozio se uzimanja tuđeg života onako
kako je njegov ukraden. Obuzet takvim mislima, naišao
je na mene. Nije mi više bilo nade; stavili su me na odjel
s umirućima. Ranije se brinuo za moje roditelje, tako da
je znao da sam ostao sam. Odlučio je pokušati…”
Govorio je šapatom, a sad je umuknuo. Tupo se zagledao
kroz zapadne prozore. Upitala sam se koji mu to
prizori prolaze glavom. Carlisleove uspomene, ili njegove.
Šutke sam pričekala.
Kad mi se opet obratio, blagi, anđeoski osmijeh obasjao
mu je lice.
“I tako smo zatvorili puni krug”, zaključio je.
“Jesi li, onda, cijelo vrijeme nakon toga bio s Carlisleom?”,
zanimalo me.
“Gotovo cijelo vrijeme.” Lagano mi je stavio ruku na
struk, privukao me sebi i prošao kroz vrata. Još sam gledala
zid pun slika, pitajući se hoću li ikada uspjeti čuti
ostale priče.
Edward ništa više nije rekao dok smo išli niz hodnik,
pa sam ga upitala: “Skoro?”
Uzdahnuo je i odgovorio mi vidno nerado. “Pa, imao
sam tipičan buntovni adolescentski ispad – nekih deset
godina nakon što sam… rođen… stvoren, nazovi to
kako hoćeš. Nisam vjerovao u njegov život odricanja i
zamjerao sam mu što mi suzbija tek. Pa sam bio malo
samostalan.”
“Zbilja?” To me zaintrigiralo, a ne zastrašilo, kao što
me možda trebalo.
Shvatio je da je tako. Nejasno sam shvatila da smo
krenuli prema idućem stubištu, ali nisam naročito marila
za ono što me okružuje.
“To ti nije odbojno?”
329
“Ne.”
“Zašto ne?”
“Valjda zato… što mi zvuči shvatljivo.”
Prasnuo je u smijeh, glasniji nego prije. Stubištem
smo se popeli u još jedan popločani hodnik.
“Još od svoga preporoda”, promrmljao je, “bio sam
u prednosti jer sam znao što svi oko mene misle, kako
ljudska, tako i neljudska bića. Zato mi je trebalo deset
godina da se usudim suprotstaviti Carlisleu – bilo mi je
jasno da je posve iskren, savršeno sam shvaćao zašto živi
tako kako živi.”
Trebalo mi je samo nekoliko godina da se vratim Carlisleu
i iznova prihvatim njegovu viziju. Mislio sam da
ću biti izuzet od… depresije… koja prati savjest. Zato
što sam znao kako moj plijen misli, mogao sam zaobići
nevine i progoniti samo zle. Pođem li za ubojicom niz
mračnu uličicu u kojoj uhodi neku mladu djevojku –
ako je spasim, onda zacijelo nisam tako grozan.”
Zadrhtala sam, predočivši si i prejasno to što je opisao
– uličicu po noći, uplašenu djevojku, mračnog čovjeka
iza nje. I Edwarda, Edwarda u lovu, grozna i veličanstvena
poput mladoga boga, nezaustavljivog. Bi li mu ta
djevojka bila zahvalna, ili bi se prepala i više nego prije?
“Ali, kako je vrijeme prolazilo, polako sam uviđao
neman u svojim očima. Nisam mogao pobjeći od ceha
stvorenog tolikim oduzimanjem ljudskih života, ma koliko
opravdanog. Pa sam se vratio Carlisleu i Esme. Dočekali
su me kao sina razmetnoga. Bilo je to više nego
što sam zaslužio.”
Zaustavili smo se pred zadnjim vratima u hodniku.
“Moja soba”, obavijestio me, otvorio vrata i proveo
me kroz njih.
330 Soba mu je gledala na jug, s prozorom preko cijeloga
zida kao i u velikoj prostoriji ispod nje. Cijela stražnja
strana kuće zacijelo je bila ostakljena. Pogled je padao
na zavojitu rijeku Sol Due i pružao se preko netaknute
šume sve do lanca Olimpijskoga gorja. Gorje se nalazilo
mnogo bliže nego što sam vjerovala.
Cijeli je zapadni zid bio prekriven policama i policama
CD-a. Soba mu je bila bolje opskrbljena od glazbene
prodavaonice. U kutu se nalazila očito izvanredna glazbena
linija tako da sam se ustručavala da je dotaknem,
jer sam bila sigurna da bih nešto slomila. Nije bilo kreveta,
samo širok i primamljiv crni kožni kauč. Pod je
prekrivao debeli tepih zlatne boje, a na zidove je bila
obješena teška tkanina malo tamnije nijanse.
“Dobra akustika?”, pretpostavila sam.
Zahihotao se i kimnuo mi glavom.
Uzeo je daljinski i uključio liniju. Glazba je bila tiha,
ali blaga džez skladba zvučala je kao da je sastav u sobi s
nama. Otišla sam pogledati njegovu zapanjujuću zbirku
glazbe.
“Kako si ih svrstao?”, upitala sam ga, ne uspjevši uloviti
slijed naslova ni za glavu ni za rep.
Nije obraćao pozornost.
“Ammm, po godištu, a onda po osobnoj privrženosti
u tom okviru”, rastreseno je rekao.
Okrenula sam se i ugledala ga kako me gleda s neobičnim
izrazom u očima.
“Što je?”
“Bio sam spreman osjetiti… olakšanje. Kad sve saznaš,
kad više neću morati čuvati tajne pred tobom. Ali nisam
očekivao osjetiti više od toga. To mi se sviđa. To me…
usrećuje.” Slegnuo je ramenima i blago se nasmiješio.
331
“Drago mi je”, rekla sam i uzvratila mu osmijeh. Brinula
sam se da bi mogao požaliti što mi je sve to rekao.
Bilo mi je drago saznati da to nije slučaj.
Ali onda, kad je raščlanio izraz moga lica, osmijeh
mu je jenjao, a čelo mu se naboralo.
“Još čekaš da pobjegnem vrišteći od straha, zar ne?”,
pretpostavila sam.
Blagi mu je osmijeh zatitrao na usnama, i kimnuo je.
“Žao mi je što ti moram razbiti iluzije, ali zbilja nisi
tako strašan kao što misliš. Zapravo, meni nisi nimalo
strašan”, slagala sam ležerno.
Zastao je i podigao obrve u čistoj nevjerici. Zatim me
zabljesnuo širokim, zlobnim osmijehom.
“Zbilja to nisi trebala reći”, zahihotao se.
Zarežao je, ispustio potmuli zvuk iz dubine grla; usne
su mu se zadigle nad savršene zube. Tijelo mu se naglo
premjestilo u polučučanj, napeto poput lava prije skoka
na lovinu.
Ustuknula sam od njega, strijeljajući ga pogledom.
“Ne bi se usudio.”
Nisam opazila kad je skočio na mene – bio je brži od
moga oka. Samo sam se odjednom vinula u zrak, a onda
smo se srušili na kauč, odbivši ga do zida. Cijelo to vrijeme
njegove su ruke tvorile željezni zaštitni kavez oko
mene – jedva da sam se protresla. Ali svejedno sam zijevala
da dođem do zraka kad sam se pokušala uspraviti.
Nije mi to htio dopustiti. Sklupčao me o svoja prsa,
držeći me čvršće od željeznih lanaca. Prepala sam se i
oštro ga pogledala, ali izgledao je kao da sve drži pod
nadzorom. Čeljust mu se opustila kad se široko osmjehnuo,
a u očima mu je sjala jedino zaigranost.
“Što si ono rekla?”, veseljački je zarežao.
332 “Da si ti jedna vrlo, vrlo strašna neman”, rekla sam
mu, premda mi je zadihanost pomalo pokvarila sarkazam.
“Tako je već mnogo bolje”, pohvalio me.
“Ovaj…” Počela sam se opirati. “Smijem li sada ustati?”
Samo se nasmijao.
“Možemo li ući?”, začuo se tihi glas iz hodnika.
Uskoprcala sam se da se oslobodim, ali Edward me
samo premjestio tako da mu donekle pristojnije sjedim
u krilu. Tada sam vidjela da to ulazi Alice, s Jasperom iza
sebe u vratima. Obrazi su mi se zažarili, ali Edward je
djelovao opušteno.
“Samo naprijed.” Edward se još potiho hihotao.
Alice kao da nije vidjela ništa čudno u našem zagrljaju;
prošetala je – gotovo otplesala, jer su joj pokreti bili
tako graciozni – do sredine sobe, gdje se gipko smjestila
na pod. Jasper je, međutim, pričekao na vratima, s blago
šokiranim izrazom. Zagledao se u Edwardovo lice, a ja
sam se upitala iskušava li on to atmosferu svojom neobičnom
osjetljivošću.
“Zvučalo je kao da si odlučio ručati Bellu, pa smo došli
vidjeti bi li podijelio objed s nama”, izjavila je Alice.
Na trenutak sam se ukočila, dok nisam shvatila da se
Edward ceri – da li na njene riječi, ili na moju reakciju,
to mi baš nije bilo jasno.
“Oprosti, ne vjerujem da će biti viška”, odvratio joj
je, privivši me nesmotreno blizu sebi.
“Zapravo”, rekao je Jasper, ne mogavši se othrvati
smiješku kad je ušao u sobu, “Alice kaže da će večeras
biti prava oluja, a Emmettu se igra utakmica. Jesi li za?”
Sve su te riječi bile posve uobičajene, ali njihov sklop
me zbunio. Samo, razabrala sam da je Alice mrvicu pouzdanija
od meteorologa.
333
Edwardu su se zakrijesile oči, ali oklijevao je.
“Naravno da bi trebao povesti i Bellu”, dometnula je
Alice cvrkutom. Učinilo mi se da sam uočila kako ju je
Jasper na brzinu pogledao.
“Bi li htjela s nama?”, upitao me Edward uzbuđeno,
sav žustar.
“Naravno.” Nisam mogla razočarati jedno takvo lice.
“Ovaj, kamo to idemo?”
“Moramo pričekati grmljavinu da zaigramo – vidjet
ćeš zašto”, obećao mi je.
“Hoće li mi trebati kišobran?”
Svo troje su se glasno nasmijali.
“Hoće li joj trebati?”, upitao je Jasper Alice.
“Neće.” Izjavila je to s potpunom uvjerenošću. “Oluja
će udariti nad gradom. Proplanak bi trebao ostati poprilično
suh.”
“Dobro, onda.” Oduševljenje u Jasperovom glasu
bilo je zarazno, naravno. Otkrila sam da sam željna,
umjesto da premirem od straha.
“Da vidimo hoće li i Carlisle s nama.” Alice je skočila
na noge i odskočila do vrata na način koji bi svakoj balerini
slomio srce.
“Kao da ne znaš”, žacnuo ju je Jasper, i brzo su pošli
svojim putem. Jasper je uspio neupadljivo zatvoriti vrata
za njima.
“Što ćemo to igrati?”, zanimalo me.
“Ti ćeš samo gledati”, pojasnio mi je Edward. “Igrat
ćemo bejzbol.”
Zakolutala sam očima. “Vampiri vole bejzbol?”
“To je omiljena razbibriga Amerike”, rekao je s hinjenom
ozbiljnošću.